home > mjuzik > Diskografija 1991 - 2004

kontakt | search |

ORBITAL: Diskografija 1991 - 2004 (2012)

I Orbital se vraćaju na scenu nakon 8 godina pauze. Njima, na svu sreću nisu trebale dvije decenije hiatusa da shvate kako su svima potrebni. A vjerojatno će, nadajmo se, i nešto novoga reći, odnosno odsvirati...

Članovi: Paul (19.V 1968.) & Phil Hartnoll (9.I 1964.)
Kolaboracija: Michael Kamen, Angelo Badalamenti
Žanr: electro-pop, acid-house, techno, rave, elektronika, techno-house, chill-out

Utjecaji: Can, Kraftwerk, The Human League, Crass, Dead Kennedys, Crucifix, Adrian Sherwood, Severed Heads, Hula, Electric Music, Yazoo, Yello, The Prodigy, Tuxedomoon, Erasure, Pet Shop Boys, Electronic, New Order, Afrika Baambaataa, S-Express, Soul To Soul

Utjecali na: Eat Static, The Shamen, Transglobal Underground, Aphex Twin, Moby, Depeche Mode, The Chemical Brothers, Fun-Da-Mental, Atari Teenage Riot, Bentley Rhytm Ace, Daft Punk, Madonna, Paul Van Dyke, Armand Van Helden...

Orbital su nastali 1989. u malenom gradiću Sevenoaksu (oko 20.000 stanovnika) smještenom 50-tak km od Londona na jugoistoku Engleske u pokrajini Kent. Gradić nikada nije imao nikakvih iole važnijih poveznica s rock kulturom, a jedino čime se diči jest da su The Beatles početkom 1967. u njemu snimali promotivni filmić za singlove "Strawberry fields forever" i "Penny Lane". U njemu je rođen Bill Bruford, bubnjar Yes i King Crimson, te glumac John Hurt. Više je znan kao mjestašce u kojem žive neki poznati glumci i sportaši kojima je dozlogrdila gradska vreva, a između ostalog, u njemu je tokom 70-ih West Heath školu pohađala pokojna princeza Diana.

Stoga je sama pojava jednog benda iz njega izazvala priličan 'provincijski' karakter u britanskim medijima koji mu u počecima nisu davali nikakve ozbiljnije šanse budući da je ono osnovno jezgro cjelokupne tadašnje scene redovito pristizalo iz velikih metropola. No, braća Phil i Paul Hartnoll (oba rođena nešto sjevernije u Dartfordu) koji su nakon kratkotrajnog rada sredinom 80-ih u dvije posve neuspješne lokalne pop grupe Noddy i Satellites odlučili pokrenuti vlastiti bend, nisu se dali omesti trabunjanju, koještarijama i podsmjehu svojih daleko moćnijih i značajnijih vršnjaka iz urbanih sredina, kao niti rijetkim novinskim napisima koji su ih nazvali 'seljačkim disco-freakovima'. Krenuli su sa dvije adaptirane synth klavijature, brdom ritam mašina, 4-kanalnim magnetofonom (u početku je bio očev kasetofon), te su se s ponešto DJ iskustva i poznavanjem osnova produkcijske vještine otisnuli u komponiranje organskih instrumentalnih skladbi budući da nitko od njih nije imao osobit vokal.
[ orbital 1991 ]

orbital 1991

Bend su prozvali po kružnom autoputu M25 motorway (znan i kao London Orbital) koji je projektiran i građen još od početka 20. stoljeća (dovršen je 1975), te je s vremenom postao najveće britansko čvorište svih centralnih auto puteva i cesta koje vode do Londona, a baza mu je inače smještena samo nekoliko kilometara sjeverozapadno od Sevenoaksa. Htjeli su imati neko veliko i odgovarajuće ime po uzoru na svoje glavne utjecaje Kraftwerk koji su se prozvali po hidroelektrani, pa je stoga naziv Orbital bio adekvatan izbor za ono čime su se počeli baviti. A to je bilo skladanje instrumentalnih plesnih elektronskih kompozicija koje prikazuju vrevu, prometnu gužvu, brze automobile i motore, te urbani život na četiri ili dva kotača kao suvremeni odgovor na nekadašnju subkulturu Hell's Angels i hippy generacije s konca 60-ih godina. Osim toga, na poljima oko M25 su se u ranim danima britanske rave scene održavali glavni partyiji koji su dovlačili publiku iz Londona i okolnih gradova Maidstonea, Chathama, Gillinghama, Rochestera, Crawleya i Guiltforda, te su u principu ti rave-partyiji i izbacili Orbital kao jedan od glavnih bendova koji će tokom 90-ih odigrati značajnu ulogu u razvoju britanske klupske elektronske scene zajedno sa The Prodigy, The Chemical Brothers, The Orb, Underworld i Aphex Twin.

Naslonjeni na etiku brzih i plesnih house ritmova sa melodičnim bas linijama koje su imale svoje osnovno ishodište u discu i electro-funku, te sa analognom svirkom klavijatura, taman su se poklopili sa kurentnom underground scenom ranog acid-house pokreta začetog u Chicagu 1983. Tvorcima acid-housea se smatraju Nathan DJ Pierre Jones, Earl Spanky Smith Jr. i Herbert J Jackson koji su radili u američkom sastavu Phuture, a 1983. su snimili 12 minuta dugačku pjesmu "Acid trax" na običnu audio kasetu koju je vrtio u svojim setovima DJ Ron Hardy u čikaškoj diskoteci Muzic Box. Pjesma je inače prvi puta zvanično objavljena na vinilu 1987., a neki house kronolozi prvenstvo ipak daju stanovitom Sleezy D's-u koji je acid-house pjesmu "I've lost control" na ploči objavio 1986. i na taj im način ukrao pionirski pijedestal. Najznačajnija acid-house imena koja su se pojavila u tom prvom valu bili su škotski The Shamen, mančesterski 808 State, čikaški DJ Kevin Saunderson, potom dobro znani Psychic TV, a nešto kasnije i The KLF, dok su najveće hitove žanra ostvarili S-Express ("Theme from S'express", 1988., UK no.1) i britanski producent Daniel Kojo Poku, znan kao Danny D ili službeno D-Mob ("We call it acieed", 1988., UK no.3). Sa acid-house žanrom koketirali su i Coil, Mark Stewart (ex-The Pop Group), The Young Gods, Moby, te još cijeli niz imena iz različitih oblasti industriala, EMB, elektronske, pop i rock scene zajedno sa madchester-pop izvođačima poput Happy Mondays, The Stone Roses i The Charlatans. Potrebno ili ne, najčešća asocijacija na čitav žanr su halucinogene i psihodelične droge LSD i ecstasy (MDMA) koje su vrhunac komercijalne potrošnje doživjele tokom techno i rave eksplozije u 90-im.

U početku prilično povučeni i odvojeni od pupajućeg acid-house pokretka, Orbital su 1989. snimili pjesmu "Chime" na očev kasetofon i objavili je kao singl za neuspješnu etiketu Oh Zone Records koja ga je prodavala za smješnih 75 pennyija (oko 7 kuna). Kako nisu bili zadovoljni ovakvim tretmanom, a singl je imao izuzetno lošu distribuciju i mogao se samo pronaći u malenom lokalu kojeg je držao vlasnik etikete ili se mogao nabaviti preko kataloške narudžbe poštom, samo par mjeseci kasnije su se obratili DJ Pete Tongu koji je bio zadužen za house i dance scenu u London Records. Tong je upravo tada pokretao zasebni dance ogranak firme nazvan Full Frequency Range Recording (u daljnjem kontekstu FFRR Records) po sloganu Decca Records iz 50-ih godina. Budući da u to vrijeme osim rada na distribuciji američkih hip-hop/dance zvijezda Salt'n'Pepa nije imao nikakvog značajnijeg angažmana, Tong je prihvatio Orbitalov singl i plasirao ga na široko tržište kao probnog skauta. Iznenađenju nije bilo kraja - "Chime" je zauzeo UK no.17 i odmah postao rave himnom, a bend je pozvan i da nastupa u TV emisiji "Top Of The Pops" u kojoj su svirali uživo pokazavši da umiju izvesti sve tehničke vragolije koje su napravili u vlastitoj sobi. Ujesen iste godine su realizirali i drugi singl "Omen" (UK no.46) kao 7'' i 12'' vinil sa 3 pjesme od kojih je naslovna, inače vrlo mistična i hipnotička, sadržavala vokalne samplove ABC hita "How to be a millionaire", dok je u kompoziciji "Open mind" korišten dijalog iz "Zvjezdanih staza (The Next Generation)". Svoj treći 'mali' rad izdali su početkom 1991., također EP/singl "III" (UK no.31) sa također 3 skladbe - "Satan", "L.C.1" i "Belfast" u kojima su između ostalih rabili samplove Butthole Surfers pjesme "Sweet loaf", inače obrade Black Sabbath. Prije nego što će se odvažiti na debi album, još su u ljeto 1991. realizirali singl "Midnight/ Choice" koji se očigledno nije svidio publici zbog premračnog ugođaja i samplova hardcore-punk benda Crucifix. Singl je kasnije reizdan 1992., no niti tada nije polučio neki uspjeh.
[  ]

ORBITAL - Orbital (1991, FFRR Records)

I onda je ujesen 1991. došao veliki test za braću Hartnoll. Bili su doslovce primorani od Tonga da moraju pošto-poto sklepati album jer im je navodno počeo prijetiti raskidom ugovora zbog lošeg plasmana singla "Midnight/ Choice". Tong je očekivao da će bend nakon iznenađujućeg uspjeha prvog singla "Chime" vrlo brzo dosegnuti milijunsko sljedbeništvo, ali nije baš to išlo samo tako kako si je zacrtao. Orbital nisu imali pripremljenih nikakvih novih skladbi, a niti neki određeni koncept, pa su iskopali mnoštvo ranijih zapisa, masterirali ih koristeći Bedini Audio Spectral Enhancer (B.A.S.E.) i upakirali kao dosta razbrćkanu kolekciju od 10 nabacanih pjesama u trajanju od čak 77 minuta.

Pjesme "Chime" i "Midnight" su priložili kao sasvim solidne live izvedbe, a ranije objavljenu "Belfast" u svojem izvorniku od punih 8 minuta. Tu se sad pojavilo niz diskografskih problema jer su njihove pjesme odskakale po dužini od nekakvog klasičnog pop klišeja utrpanog u 3-4 minute. Naime, niti jedna pjesma im nije kraća od 6 minuta, a najdulja je "Desert storm" koja traje čak 12 minuta koja ne samo da je zadavala glavobolju izdavaču, već i publici koja još nije bila pripremljena na 'simfonijski' tretman elektronske plesne glazbe. Stoga je u samo vrijeme kada je album objavljen ovo bio stanoviti napad na etiku dance-podija, no Hartnolli su očito znali što rade i sa ovakvim nedovoljno snažnim repertoarom.

Prije svega su se orijentirali na svirku paralelno kompaktnih i odvojenih linija klavijatura, te mada je većina pjesama bila minimalističkog sadržaja sa nabijenim tempovima, pomanjkanje cjelovite fabule koja se u principu specifično nameće kod kreiranja albuma im je narušila kompletan dojam. Pjesme su naime tada djelovale kao nekakvi produljeni remiksevi sa vrlo finim atmosferama i ambijentima, no to nije prepoznala i publika, a niti kritika koja ih je sukladno s imenom i sadržajem nazvala 'techno-drajverima' katkad se podsmjehivajući toj njihovoj 'vožnji' iz čistog užitka. Čak su ih smatrali i bezglavim putovanjem u ništa, tako da je album dosegao slabašan UK no.71 što će se pokazati njihovim najlošijim plasmanom u karijeri. Još nekoliko godina FFRR Records će muku mučiti s distribucijom njihovih albuma u Americi, no s vremenom je i taj bastion pokleknuo pred njihovim drajvingom.
Velika zamjerka kompletnom albumu je pretjerano 'zatjeravanje' koje u nekim skladbama traje i po 4-5 minuta (primjerice u "Farenheit 303", "Still cube idolatry"). Klavijature neprekidno minimaliziraju i repetiraju skoro do iznemoglosti tek povremeno obogativši svirku s nekom melodijom ili upečatljivijom improvizacijom, a aranžmani su im uglavnom linearni, kao što je kritika primjetila - 'jednosmjerni'. To osim što prikazuje bend kao još nedovoljno zrele i svirački kompetentne glazbenike, istovremeno izaziva i dobru količinu dosade u naslovima "High rise" koja je ispresjecena nepotrebnim 'kreni-stani' eksperimentima. Jedne od rijetkih svirački dotjeranijih kompozicija su "Ooola", donekle funkom natopljena "Speed freak" i uvodna "The moebius".

Za američko tržište je objavljena nešto drugačija verzija sa Mobyijevim remiksom "Speed freak", a album je kasnije dobio naziv 'zeleni' ("Green album") zbog evidentne šupljikavosti i nezrelosti sadržaja s čime se složio i sam bend.
[  ]

ORBITAL - Orbital 2 (1993, FFRR Records)

Ovdje su stvari krenule u znatno drugačijem i boljem smjeru. Kompozitorski dotjeran i uređen album kome su 1992. prethodila dva EP-ija "Mutations" (UK no.24) i "Radicco" (UK no.37), povratila su početno poljuljano sampouzdanje benda koji se brzopleto sapleo na debi albumu. Dvije godine su svirajući po raznim rave i techno partyijima širom Britanije stekli dovoljno sviračkog iskustva i znanja kojeg su marljivo uložili u ovih 65 minuta. Tu više nije bilo usiljenih minimalizacija koje su repetativno vrtjeli poput loop tehnike uokrug, već su se usredotočili na kompozicije i kompleksnost svirke koja uzbuđuje od početka do kraja. I dalje ostavši bazirani na house ritmovima s masnim bas linijama, detaljno su razgradili cijeli niz elemenata žive svirke bez ikakvih pretjeranih produkcijskih štoseva. Osnovni kostur je dobio znatno čvršći i razgranatiji oblik, ubacili su mnogo vokalnih samplova s kojima su otjerali dosadu, a svirku su obogatili sa cijelim serijalom improvizacija koje katkad zazovu i jazzy konotacije sa prozračnim ambijentalnim dekorom. Shvatili su da u po 10 minuta dugačke kompozicije poput "Planet of the shapes", "Impact (the earth is burning" ili prekrasnog pop hita "Halycon + on + on" trebaju nadograditi fasadu i utkati joj sadržaj, dok su neke kraće pjesme kao "Lush 3-1" i "Lush 3-2" orijentirali ka čistom mainstream synth-pop/electro/tech-house izrazu pogodnom za radio difuziju i široku upotrebu (singl "Lush" dosegao je UK no.43). Također su čitav album koncepcijski povezali u jednu cjelinu; gotovo sve pjesme se pretapaju jedna u drugu i nose od početka prema kraju rapidno rastući tempo koji svoj vrhunac doseže na sredini albuma sa snažnim techno-tranceom "Remind", nakon čega tenzije spuštaju do gotovo ambijentalnih chill-out okvira.



Ipak, album počinje vrlo nervozno sa "Time becomes", govornim repeticijama 'whattimeicansoloop' glumca Michael Dorna iz "Zvjezdanih staza" koje se ponove 65 puta, a na početku prve prave odsvirane kompozicije "Planet of the shapes" sample 'even a stopped clock gives the right time twice a day' ponovi nekih 10-ak puta. Ima podataka da su neki fanovi čuvši ovaj hipnotički spoken-word početak koji naprosto kida živce odmah polupali vinil ili cd misleći da su Orbital zaglibili u nekakvu techno koještariju bez imalo smisla. Također je i završna "Input out" spoken-word igra loop tehnike u razbacanim i neujednačenim delay intervalima, no upravo taj uvod i izvod daju dodatni šarm čitavom djelu.

Album je objavljen u proljeće 1993. i dosegao je UK no.28, te je kao odgovor na 'zeleni' debi album od milja prozvan 'mrk' ("Brown album").
[  ]

ORBITAL - Snivilisation (1994, FFRR Records)

Treći album Orbitala je stigao taman u pravo vrijeme (ljeto 1994) kada je britanska vlada donijela zajedno sa CJB-om (Criminal Justice Bill) zakon kojim se pokušalo zabraniti okupljanje ravera zbog nekoliko nadasve bizarnih razloga. Prvi je bio obični karijeristički potez jednog britanskog političara koji bi takvom zabranom učvrstio svoju oportunističku poziciju, drugi je bila pretpostavka da će zabrana izazvati nemire kod poklonika tuluma, pa će vlada sređivanjem nemira postići psihološku premoć u medijima i javnosti, a treći je da techno- partyiji ignoriraju britansku tradiciju pubova (puno piva) time što učesnici partyija ne bogate državnu kasu, ne ispijaju pivo, već su orijentirani na potpuno drugačije vidove konzumacije (uglavnom psihodelike) gdje vlada nije imala nikakve kontrole.

Međutim, taj zakon ne samo da je razbjesnio poklonike rave i techno partyija, već je i sam njegov značaj podigao na globalnu nacionalnu razinu kao kulturološki fenomen izguran na veliko svjetlo iz samih margina undergrounda. Zakon nije uspio spriječiti širenje ovih događaja jer su mnogi inteligentni promoteri i organizatori dovođenjem specifičnih izvođača poput Eat Static, Aphex Twin, The Prodigy, The Orb, Underworld... (a među njima su bili i Orbital) počeli raditi solističke koncerte i festivale koji više nisu imali karakteristike nezakonitog undergrounda. Sve su legalizirali sa dozvolama kao uobičajene koncerte i happeninge na kojima se točilo pivo, pojavili su se veliki sponzori i posao je počeo cvasti u svim pogledima na više interesnih relacija, no gorak okus zlovolje kojeg je vlada ostavila svojim potezima nikako se nije mogao suzbiti.

Zbog toga su čitav koncept albuma Orbital orijentirali u tom pravcu kao vlastiti odgovor na novonastalu situaciju nazvavši ga po skraćenom fonetskom izgovoru 'sniffy civilisation' (prezrena civilizacija), a riječ 'sniffy' može se zavisno o fonetskom kontekstu metaforizirati sa 'snuff' (lukav), ali i sa 'snivel' (licemjerno). Složenica snivilisation kao takva ima višesmisleno značenje koje jednako upućuje na one koji su donesli spomenuti zakon, na one koji su zbog njega najviše zakinuti, kao i na one koji su ga lukavo zaobišli.

Stoga je album 'između redaka' na šaljiv metaforički način progovorio o čitavom kompleksnom problemu. Na samom početku sa uvodnom skladbom "Forever" utkali su govorne samplove Graham Crowdena iz filma "Britannia Hospital" (1982) koji priča kako je čovječanstvo postalo poput janjaca pred klanje, a tokom naredne "I wish I had duck feet" više govornika razglaba o korumpiranim političarima čiji je osnovni moto da zadrže svoje pozicije nametanjem konzervativnih načela. U singlu "Are we here?" (UK no.33) sa Alison Goldfrapp (iz electro-pop dueta Goldfrapp) na vokalu ubacili su samplove angažirane političke pjesme "Man at C&A" The Specials iz 1980., te su je razdvojili sa 4 minute tišine, dok su preostali dio kompozicija u skladu sa revoltom nazvali sasvim znakovito, primjerice poput 'voda nije za piće' ("Kein trink wasser"), 'znanstveno gloženje' ("Science friction"), 'brojčana filozofija' ("Philosophy by numbers") ili 'tužno, ali istinito' ("Sad but true").

Interesantno je da su u tehničkom pogledu posve ignorirali nekakav standardan pop šablon kojeg su vjerojatno mnogi priželjkivali. Niti jedna pjesma izuzev neočekivanog kratkog hardcore-gabbera "Quality seconds" u maniru Atari Teenage Riot nije kraća od 4 minute. To su sve podulje skladbe, a najduže su "Are we here" koja je za album adaptirana u čak 15 i pol minuta, dok završna "Attached" iznosi 12 i pol minuta. Od plesnih bombi izdvaja se snažan techno "Crash and carry" koji je imao neke synth sintagme rave melodija, dok je glavnina tempova ujednačenih 1/1 beatova sa eteričnim 'sympho' harmonijama i mnogim konstrukcijskim Kraftwerk sintagmama sa čestim izletima u melodijske improvizacije.

Magazin "Q" je album uvrstio među 25 najboljih dance albuma svih vremena, bio je na mnogim listama u godišnjem top-10, a pronašao se i na čuvenom spisku '1001 albuma koje morate čuti prije smrti'. Ujedno, ovo je bio njihov pun kreativan i komercijalan pogodak istovremeno dosegnuvši najbolji plasman u karijeri - UK no.4, a to će im samo još uspjeti poći za rukom sa šestim albumom "The Middle Of Nowhere" pet godina kasnije.
[  ]

ORBITAL - In Sides (1996, FFRR Records)

Po mnogima, ovdje su Orbital dosegnuli apsolutni fokus karijere. Sav dotadašnji stvaralački integritet saželi su u 6 vrlo dugačkih elektronskih plesnih simfonija najavljujući 21. stoljeće. Revoltirani stav prethodnog albuma prepustio je mjesto umjetnički aranžiranim acid-techno skladbama u kojima su se braća razvalila do maksimuma uvevši i neke ekološki osvještene nazore. U igru su upleli i starinske zvukove Korg synthova i Hammond orgulja u sintezi sa suvremenom produkcijom, tako da album kompletno zvuči kao spoj ostavština iz faze sympho-elektronike Tangerine Dream i Kraftwerk koji je sa zajedničkom sinergijom digitalne i analogne tehnologije pretvoren u rafinirani glazbeni stil kojeg će malo tko uspjeti nadmašiti.

Uvodna, 10 i pol minuta dugačka "The girl with the sun in her head" posvećena je novinarki magazina Volume koja je preminula 1995., a specijalno samo za ovu priliku, snimljena je u studiju Cyrus koji se napajao solarnom energijom Greenpeace generatora. Zatim, skladba "Dwr budr" (na velškom: 'zagađena voda') je odgovor na ekološku katastrofu kada je u blizini obale Walesa iz jednog broda iscurila sva nafta iz tankera, dok su kompoziciju "Adan's" posvetili izbjeglicama i strahotama u Bosni i Hercegovini, a pronašla se i na kompilaciji "The Help Album" čija je zarada išla u zakladu War Child namjenjenu BiH. Na kompilaciji su uz još 19 autora bile prisutne gotovo sve zvijezde tadašnje britanske scene - Oasis, The Stone Roses, The Charlatans, Radiohead, Portishead, Massive Attack, Suede, Stereo MC's, Blur, Manic Street Preachers, Sinnead O'Connor...



Hit singl "The box" (UK no.11) postao im je do tada najuspješnije malo izdanje u karijeri mada je iznosio čak 12 i pol minuta i imao je izuzetno dugačak minimalistički chill-out uvod sa ambijentalnom simfonijskom strukturom. U zvuk su po prvi puta iskoristili samplove gitara, ksilofona, vibrafona i klavičembala što je iznimno obogatilo njihov elektronski šmek, a suprotno očekivanjima, ovo je bio njihov prvi hit koji nije bio klasične plesne strukture, već je sadržavao ambijentalni karakter pjesme kojoj neprekidno raste dinamika, ali nikako ne finišira eksplozijom. Čitav glazbeni kostur albuma očitovao se u discipliniranom minimalizmu punom eksperimenata uvijenih u melodijske nadogradnje prošarane psihodeličnim 'trip' dekorom, a zvuk su u nekim skladbama, primjerice spomenutoj "Adan's" doveli do onog savršenstva s kakvim su briljirali Kraftwerk. A u sjajnoj simfonijskoj "Out there somewhere" koja iznosi čak 24 minute nanizali su pravi arsenal znanja Kraftwerk nasljeđa i instrumentalističkih bravura kojima se jedino mogu pripisati epiteti poput briljantno i fantastično.

Iste godine objavili su svoj najkomercijalniji singl "Satan Live" (UK no.3) koji se ne nalazi na albumu. Snimljen je uživo na Irving plaži u New Yorku, a bio je iznimno nafilan industrial efektima, samplovima distorziranih gitara i breakbeat tempovima kao da je riječ o bendovima poput Nine Inch Nails ili The Young Gods. Originalna pjesma prvi puta je bila objavljena još 1990. na EP-iju "III", ali tada nije niti izbliza postigla ovakav uspjeh.

[  ]

ORBITAL & MICHAEL KAMEN - Event Horizon, soundtrack (1997, London Records)

Mada su Orbital ovim kolaboracijskim radom sa čuvenim Hollywoodskim kompozitorom Michael Kamenom nadjačali sami sebe i pritom inkasirali milijunsku cifru iz filmskog budžeta koji je iznosio 60 milijuna dolara, odavde praktički počinje njihov pompozan i glamurozan kreativni slom.

Filmski sci-fi horror režisera Paul W.S. Andersona (glavne uloge Laurence Fishburne, Sam Neill, Kathleen Quinlan i Joely Richardson) bio je jedno kraće vrijeme ujesen 1997. glavna atrakcija u kino dvoranama širom svijeta, a ovaj soundtrack sa samo 4 instrumentalne kompozicije u trajanju od 44 minute ga je odlično popratio adekvatnim elektro-akustičnim cinematic-classical ugođajem.

Prateći zbivanja fabule, glazbeni dio je kombinacija klasične orkestralne glazbe i elektronike u kojoj se jasno uočava šta je komponirao Kamen, a šta Orbital. Poštivana su sva osnovna načela Hollywoodskog spektakla sa fanfarama, zvučnim udarima, mističnim detaljima i naglašenim orkestriranim vampom, te se želio postići efekt sofisticiranog klasičnog djela s elementima modernih kompozitora poput Pendereckog, Stravinskog ili Wagnerovih 'valkirica'. U principu, sve to štima, te mada se rola braće Hartnoll ovdje svodi na nekih 10 minuta efektivnog učešća sa elektronskim ritmovima i synth harmonijama kroz kompozicije "The forward decks", "The main access corridor", "Engineering" (sve u prosjeku oko 13 minuta), te kraćom "The event horizon" korištenom za foršpan filma, mnogi su kritičari, a i fanovi uočili opasnost koja se nadvila nad, do tada sjajni, autorski kredibilitet Orbitala. Sam soundtrack nije imao niti jednu melodiju specifičnu za stil Orbitala; bilo je sasvim uočljivo da su se Paul i Phil suhoparno priključili Kamenovom notnom pismu koje se svodilo na dinamičke aranžmane bez određenih harmoničnih ili plesnih kontura sa ciljem postizanja efekta u filmu, a ne u uzbudljivosti glazbene građe. Isto tako, cjelokupan zvučni materijal slušati samog za sebe predstavlja uzalud izgubljenu dokolicu; u njega čak nije uvršten niti jedan vokalni sample ili neka dosjetka kakvima su Orbital obilovali na prethodnim radovima, a ruku na srce, ovu njihovu elektronsku ulogu mogao je obaviti bilo koji techno DJ s malo mašte.

Zasljepljeni ogromnim financijskim inkasom (interesantno, album je samo došao do UK no.83), ovaj bratski duet je počeo razmišljati na Hollywoodski način, a to će se itekako odraziti na njihov budući razvoj karijere. Probivši ovu, za mnoge nedostižnu barijeru, njihovi naredni radovi sve više i više će pokazivati znakove svaštarenja i vrludanja čime su si mic po mic nanijeli veliku štetu na uštrb kompozitorskih kreacija.

Iste godine su učestvovali u još jednom filmskom spektaklu, "The saint", za kojeg su napisali naslovni plesni instrumental u stilu "Mission Impossibile". Skladba u trajanju od 4 i pol minute objavljena je na singlu i postala njihov najveći hit (UK no.3, USA no.104), no nažalost, mada je to tada bilo veliko komercijalno dostignuće Orbitala, sasvim lako se moglo primijetiti da to jednostavno više nije to. Poleđina "The sinner" je na svu sreću zadržala sve vitalne karakteristike njihovog stila kroz dinamičke ambijentalne gradacije, ufuravanje u tempo kojeg od druge minute drži koegzistentan tech-house ritam i fine melodične synth improvizacije uz prisustvo segmenata hita "The saint".
[  ]

ORBITAL - The Middle Of Nowhere (1999, FFRR Records)

'U sredini ničega' je bio definitivno posljednji veliki rad kojim su zatvorili svoje kreativno poglavlje nakon kojega su počeli gubiti kompas.

Sa mnogo naglašenih grandioznih melodija koje su mnogo dugovale hitu "The saint" i suradnji sa Michael Kamenom, braća su revijalno prošarala po albumu ističući slojevite aranžmane s obiljem analognih instrumenata (Simon Poole i Phil Holmberg - trube, Lem -wah-wah gitare i Andy James - bas) koje su trance sistemom pretapali jedan u drugi. Prve dvije kompozicije "Way out " i "Spare parts express" su povezane u jednu plesnu trance cjelinu sa ženskim vokalom Barbere Cohen, pop melodijama i mnogim improviziranim sympho igricama koje zajednički iznose 18 i pol minuta. Tu je još uvijek bio prisutan visoki kreativni doprinos, no ostavljao je dojam bezopasnosti. Tj., više nije bilo nikakvih angažiranih poanti, nikakvih revoltiranih stavova, nikakvog bunta. Samo lijepih i slušljivih melodija u plesnim tempovima, a to za Orbital nije bilo dovoljno, mada se tada činilo da su ovakvim pop proizvodom napravili svoj 'tour de force'. Zasebno odvojena "Know where to run" sa drajverskim linijama, masnim basovima, plesnim tempom i vrsnim synth improvizacijama vratile su dašak onog ranog acid-house elana kada su bili opčinjeni brzim vožnjama po auto putevima. Ista je inače jedna od 2-3 najuspjelije skladbe albuma, te je svakako neizostavna karika njihove karijere.

Kada se danas sagleda i posluša četvrta kompozicija "I don't know you people", satirično se uočava kako su te 1999. Orbital bili svjesni gdje su se našli. S jedne strane su i dalje bili voljni napredovati, a s druge, publika koja ih je zapazila tek nakon hita "The saint" je očekivala plitke i jednostavne techno-pop pjesmuljke. Odavši obol svojem istraživačkom integritetu, stvorli su gotovo raritetnu pjesmu karijere koja je po mnogima trebala biti objavljena kao singl kojeg su morali suprotstaviti mega uspješnici "The saint". Ali tako nije mislila diskografska kuća koja je plasirala dva sasvim drugačija, no solidna pop komada "Style" (UK no.13) i "Nothing left" (UK no.32) kao male ploče za široku upotrebu.

Na albumu se još nalazi ambijentalni chill-out "Otono" sa prozračnim melodijama i ženskim vokalom Pooke, "Nothing left 1&2" (zajedno iznose 22 minute tech/rave-progressiva) i singl "Style" koji je ovdje produljen u 6 i pol minuta.

Nije da se nije moglo biti nezadovoljan ovakvim popriličnim miš-maš materijalom koji je malo zalazio u ambijent, malo u techno, malo u rave, malo u trance, malo u pop, ekspresije i eksperimente s vrlo lijepim melodijama, ali pomanjkanje stava i dorečenog koncepta potpuno je narušio homogenost kompletne slike. Album je dosegao UK no.4 i po prvi puta se domogao oficijelnog Billboarda zauzevši samo USA no.191.
[  ]

ORBITAL - Style (1999, FFRR Records)

Paralelno sa studijskim albumom "The Middle Of Nowhere", Orbital objavljuje i ovaj dvostruki EP sa 6 naslova koji podsjećaju na njihove najzrelije dane. Tako se ovdje nalazi skraćena verzija "Style", potom adaptacija iste u fantastičnoj hit kompoziciji "Bagpipe style" sa melodijom škotskih gajdi, te do sada neobjavljene "Mock Tudor" koja ima poznati prizvuk sjajnih melodijsko-psihodeličnih plesnih rješenja, kao i "Old Style" s nizom odličnih ritmova i elektronskih samplova (scratchova) koji funkcioniraju otprilike na paralelama nekadašnje break dance elektronske glazbe Afrika Baambaate gdje se očito vrlo dobro snalaze s uglavnom vlastitim melodijskim zakonitostima prilično bogate strukture. Od neobjavljenih materijala ovdje je još i "An Fhomhair" koja je nastala negdje u vrijeme albuma "In Sides" (1996) i često je bila njihovim koncertnim dijelom repertoara. Sastavljena je od njihovog poznatog plesnog house ritma i melodije koja je izgrađena uglavnom od vokalnih melodijskih samplova. Posljednji broj je "New style", inačica broja "Style" u rock varijanti koju su obogatili zvukom gitare, finom distorzijom i pratećim 'doo-wop' vokalima tako da su ovom verzijom skoro došli u otprilike onaj pop zvuk kojeg su nekad davno imali narafiniraniji radovi New Order, Erasure i Electronics.

Bilo je to vrlo dobro sabrano EP djelce koje je dalo nade da od Orbital još vrijedi očekivati nešto zanimljivo, pa makar to bili i remiksevi starih ideja.

[  ]

ORBITAL - The Altogether (2001, FFRR Records)

"Tenzion", pjesma koja otvara album naizgled navješćuje novo lice braće Hartnoll. Britko i brzo, kao da je uzeto negdje iz vremena najranijeg elektronskog punk/new-wavea "No tears" Tuxedomoon, naravno bez stihova, ali sa sampliranim vokalima i vozećim basovima dalo je naslutiti kao i odlični promotivni singl "Expo 2000" (remix Kraftwerka), koji se nažalost nije pronašao na albumu, da su promjene stila nužne i da će nas braća iznenaditi nekim novim rješenjima. Ali...



Međutim, već naredna kompozicija, nespretno izabrani singl "Funny break" (UK no.21) je njihov uobičajeni chill-out s prepoznatljivim Barberinim vokalima, "Oi" s duhačkim dionicama, funkom i disco ritmom izgleda kao preslika brojeva Miladojke Youneed sa albuma "Bloodylon" i "Liberta Bloo" gdje komercijalni efekt pospješuju samplirani vokali 'eee…hit me!'. Četvrti broj "Pay per view" je ponovno chill-out s Barberinim lebdećim vokalima, ovaj puta otprilike na relaciji acid-jazza Jamiroquaija i soul-funka Steely Dan i kada se već pomisli kako Orbital ništa novo neće pokazati, počinje "Tootled" s distorziranim početnim udarcima, te brzim, ali mekim ritmom. Očekivalo se da će možda zabrazditi u industrial, ali ispao je samo pop. No, kako kompozicija odmiče shvaća se da je ustvari ovo samo jedna od mnogobrojnih inačica The Prodigy i s velikom količinom rezerve se dočekuju idući naslovi kojih ima 11. "Last thing" je standardni Orbital (minimalizam, beskrajne klavijaturske solo dionice, breakovi, lebdeći ambijentalni vokali) kakav je znan još od prvog albuma, a možda jedini svjetliji dio albuma (barem se tako čini) jest "Doctor", kompozicija koja barem aranžmanski odudara od ostatka materijala. Pršte efekti koji se uzdižu i lete, ritam je brz i tjera na plesni podij. Samo je melodija nekako pretenciozna; previše je nalik stadionskoj himni s podudarnim točkama Mobyija i orkestracijama nalik na patetične komade Vangelisa i ELP. Tu već počinje biti jasno da se braća vrte u krug i da su opasno zaglibili u reciklažu starih ideja koje su nekad znatno kreativnije oblikovali. "Shadows" je povratak u potragu za starim inspiracijama iz doba legendarne "The box" (album "In Sides", 1996), ovaj put u blijedom izdanju. A tek kada "Waving not drowning" počne s akustičnom ritam gitarom, slušatelj ostaje zapanjen ovakvim neočekivanim potezom. Pa šta je ovo pobogu - Erasure, Electronic ili možda Pet Shop Boys, a nedaj Bože i Blur? Melodija i ritam odgovaraju starom stilu italo-disca. Tada je to bilo teško za vjerovati da su Hartnolli spali na ovako plitak i proziran stil. U pretposljednjoj "Illuminate" Orbital se pretvara u prosječni pop sastav, a za ovu priliku su kao gosta na vokalu pozvali šogora, tadašnju pop zvijezdu David Graya koji je pjesmi dao sasvim plitak sentimentalni smisao. Pjesma je objavljena i kao 12'' singl, ali je sasvim opravdano prošla nezapaženo jer sa Orbital nije imala nimalo veze. Za kraj je ostavljen jedini 'eksperiment', desetominutni "Meltdown". D'n'b ritam, niz breakova, progressive aranžman, improvizacije, produkcijski zahvati, raznolika pretapanja ritmova i efekata ipak su ulijevali kakvu-takvu nadu da se nije dobilo sve što Hartnolli mogu i znaju isporučiti. Uz "Tenzion" i "Doctor", ovo je jedini naslov zbog kojeg je valjalo slušati "The Altogether" s onom dozom respekta kojeg je njihovo ime imalo na konto starih radova. Neki kritičari su nakon ovakve papazjane od albuma izjavili da je bilo bolje da su objavili samo EP ili mini album sa 5-6 pjesama...

Ovdje je bilo i s Marsa vidljivo da je uspjeh singla "The saint" potpuno uništio njihov kreativni senzibilitet i usmjerio ih ka srednjoj struji, no generalni put oni će zacrtati narednim ostvarenjem. Ne treba niti zaboraviti da su godinu prije, 2000. sudjelovali u još jednom soundtracku za film "The Beach" sa Leonardo Di Capriom u glavnoj ulozi, a za film su napisali naslovnu, plesnu pop temu "Beached" u kolaboraciji sa Angelo Badalamentijem. Objavljena je kao singl i zauzela je UK no.36, dok u Americi uopće nije pristigla na top liste. A najveća mana kompletnog rada na ovome albumu je to što su po prvi puta u karijeri išli 'grlom u jagode' napravivši čisti pop album sa relativno kratkim kompozicijama od cirka 4-5 minuta u kojima su sav svoj dignitet kompresirali u prosječne, mahom tech-house/dance komade koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju jedan za drugim bez ikakve fabule.

Unatoč svim zavodljivim efektima i šarmantnim dosjetkama, ovo je bio daleko najslabiji album bez imalo dorečenih medikamenata. Nije tu više bilo nikakvog angažmana, nikakve priče, pa niti mrvicu onog njihovog specifičnog humora, već samo radiofoničnih pop melodija prošaranih samplovima i ponekim analognim instrumentom. Album je zauzeo UK no.11, a kako se tada cijela rave/techno scena pretvorila u čisti mainstream bez iole jasnog i određenog smisla, značaj Orbitala je spao na samo još jednu otužnu priču koja je mogla zadovoljiti kriterije domaćica i površno upućenog auditorija.

Taj iznimno nizak kreativni rejting pokvarili su i sa EP-ijem "Rest/ Play" objavljenim 2002. na kome se nalazila samo jedna nova pjesma "Frenetic" sa Lisom Billson na vokalu, a zvučala je kao uobičajeni dance/house-pop prilagođen MTV standardima. Uz to, EP je sadržavao extended mix iste pjesme, zatim stari hit "Chime" u Live Style miksu i grozomornu pop pjesmicu "Illuminate" sa David Grayom na vokalu.
[  ]

ORBITAL - Blue Album (2004, Orbital Music Records)

Geniji su se vratili u punom svjetlu! Nažalost, prekasno su shvatili kako je vrag odnio šalu sa onim nemuštim mainstream igricama i kolaboracijom sa Michael Kamenom koja im je postala noćna mora mada su se s njome praktički materijalno osigurali za cijeli život. U međuvremenu su napravili još jedan soundtrack za horror film režisera Marcus Adamsa "Octane" (2003, EMI) u kome nisu dozvolili nikakvu digresiju i uvlačenje tuđih ideja u koncept, ali su u zadnje 2-3 godine izgubili veliki dio poštovanja stare publike koja ih više nije doživljavala onakvim naprednim tech-drajverima pred kojima bi ostali ošamućeni sa sjajnim psihodeličnim i melodijskim intervencijama. Također su pokrenuli i vlastitu etiketu Orbital Music Records koja baš i nije pokazala nekakve osobite rezultate (u Americi ih je zastupao ATO Records).

Već sam uvod albuma, kompozicija "Transient" pokazala je koliko je ovaj dvojac otišao mimo svih onih blesavih riječi i kritika da je njihov stil nakon razočaravajućeg albuma "The Altogether" otišao u čisti mainstream koji graniči s ljigavim preseravanjima. Fina i sjajno ugođena lagana elektronska epopeja podebljana gudačima uvodi u savršenstvo možda i najboljeg, ali i najpodcijenjenijeg Orbital albuma.

Kompozicije na albumu su izniman skladateljski dokaz da pop, rock, alternativna, ambijentalna i klasična glazba mogu ići ruku pod ruku. Od skoro pa savršenih plesnih pop-dance/techno komada "Acid pants", "You lot" (objavljena kao singl, UK no.29) i "Pants" (o kojima bi se mogla ispisati cijela povijest elektronske glazbe), Orbital se pretvara u nevjerojatan sklad šarmiranja romantikom (lagana "Lost"), zanesenosti s Meredith Monk, Cabaret Voltaire i Kraftwerk ("Intiation"), do pretvorbe nekih sintagmi Pink Floyd, Vangelisa, Yazoo i Brian Enoa. Jedine stvari na albumu koje mogu dovesti do neželjene monotonije su pop komadi "Bath time" i "Easy serv", a djelomično i "What happens next" koje guraju nepotrebnu minimalističku (i skoro dječju) melodiju tokom cijelog aranžmana kompozicije. Zanemari li se još i kompozicija "Tunnel vision", dolazi se do sjajnog i blistavog bisera prog-elektronike, singla "One perfect sunrise" (UK no.29) gdje se braća igraju s vokalima Barbere i dovitljivim melodijskim rješenjima (malo techna, malo ambijentalne mjuze i malo avangarde), a tek kad uslijedi završnica albuma sa "Technologique park", slušatelj jednostavno pomisli da nije dovoljno pijan ili nakrkan da bi je preslušao u cjelosti. Ovo je definitivno bilo ludilo, a to je ionako najbolja stvar u r'n'r-u na ovakav elektronski način.

Ovdje se kroz kompletan rad Orbital pretvorio u umjetnost elektronike svojih glavnih uzora Kraftwerk koji su godinu prije objavili povratnički album "Tour De France Soundtracks" nakon 17 godine diskografske pauze. Nisu povratili svoj komercijalni rejting, "Blue Album" je došao samo do UK no.44 (USA, electronic no.9), a nakon njega su Hartnolli odlučili da se posvete privatnom životu tek se sporadično bavivši glazbom putem bezuspješnih i nezapaženih projekata Long Range sa Nick Smithom (album "Madness And Me", 2007). Phil se potom preselio u Brighton gdje živi sa suprugom i tri sina, a svoj povratak su obznanili nastupom u Brixtonu 2009. kada su izjavili da pripremaju materijale za povratnički album na kojeg je trebalo čekati do 2012. godine.
[ orbital 2011 ]

orbital 2011

horvi // 05/04/2012

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Wild

PORD: Wild (2014)

| 23/10/2014 | horvi |

>> opširnije


cover: Commoner, Peers, Drunks and Thieves

THE TALKS: Commoner, Peers, Drunks and Thieves (2014)

| 22/10/2014 | ujak stanley |

>> opširnije


cover: Time Traveling

CAPISCONNE: Time Traveling (2014)

| 22/10/2014 | jura |

>> opširnije


cover: Guilty of Everything

NOTHING: Guilty of Everything (2014)

| 22/10/2014 | pedja |

>> opširnije


cover: Heart Over Head

KISSIN' BLACK: Heart Over Head (2014)

| 22/10/2014 | horvi |

>> opširnije


> chek us aut!
> diskografija
cover: Diskografija 1991 - 2004
  • Orbital (1991)
  • Orbital 2 (1993)
  • Snivilisation (1994)
  • In Sides (1996)
  • Event Horizon, soundtrack (1997)
  • The Middle Of Nowhere (1999)
  • The Altogether (2001)
  • Octane, soundtrack (2003)
  • Blue Album (2004)

> linkz
> rilejted? [@ terapija.net]
> last [10] @ terapija.net

well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*