home > mjuzik > Surovo i sirovo

kontakt | search |

KAMÄRADI: Surovo i sirovo (Miner Recordings, 2018)

Eh, da. Stari konji nikad brži, nikad bolji. Uobičajena je to poštapalica što vuče korijene još od vremena kad je čovjek pripitomio ovu plemenitu životinju shvativši da mu može služiti za svakojake namjene. Kočijaši su ih ganjali, kauboji mijenjali više nego vlastiti veš, konjokradice su vješali, a mnogima su bili tijekom duge civilizacijske evolucije osnovno pogonsko sredstvo kada nitko nije niti pretpostavljao da će doći vrijeme sasvim drugačijih ljubimaca, onih na četiri kotača što danas više ne mogu izdurati niti sezonu-dvije bez neke nenadane reparacije. A gdje je to od one vjerne rage, poniznog kljuseta što je znalo tegliti tone i tone, nikad nije stenjalo, prigovaralo i uglavnom rijetko odbijalo poslušnost jer je redovito dobivalo osnovno pogonsko sredstvo i bilo iznimno tretirano u štali s drugim govedima i stokom, ponekad i s kraljevskim dostojanstvom?
[  ]

Lijepa su to vremena bila u svijetu koji je postepeno išao ka promijenama i nije stremio surovom biznisu koji je, pokazuje to stvarnost današnjice, sam svoj arhitekt propasti. Kamäradi, valjda niste zaboravili, su zagrebački bend 'starih konja', oldschool metalaca koji vjeruju u one iskonske ideale žanra s jednom vitalnom preokupacijom - ljubavlju ka Dionizovom vrču s odgovarajućim nektarom od kojeg se otvaraju sve moguće percepcije što vode ravno do Zeusa. Da ne banaliziram i karikiram, radi se o bendu kojeg il' volite il' ne, zavisi isključivo o vašem svjetonazoru i stilsko-žanrovskim afinitetima, a nikako o kreativnoj sposobnosti jer ovaj debi album pokazuje da ekipa koja potpisuje materijal tek počinje da kotrlja jednu specifično maksimalno zafrkantsku šegačinu i sa žanrovima, a i sa poetikom koja istovremeno donosi ironiju, sarkazam, crni humor i komediografiju.



Žanrovski isprepleteni između osnovnog heavy metala jako davnih, onih ranih datuma 70-ih, te punka, hardcorea i thrasha (djelomice i klasičnog hard rocka), satkali su kolekciju od 9 novih pjesama ispredajući poznate hard'n'heavy priče, ali na domaći hrvatski način fiksirajući sve potrebite argumente u osebujnu fabulu gdje ne manjkaju niti zombiji (doom/ stoner/ progressive metal "Kao zombi"), propali rockeri, mrtvi kojih više nema, kojekakvi heroji onih trenutaka kada za junaštvo nije bilo potrebe, pa bajkeri, a i oni sami kao bend se stavljaju u jednu od cameo uloga ('ma koga briga za neki krivi ton/ važno da nam obraz nije kao đon', žestoka i himnična "Surovo i sirovo"). Sve je tu u njihovoj poetici potencirano s tim Dionizovim svjetonazorom na zajebantski način. Dok su, primjerice Rokeri s Moravu tijekom 70-ih i 80-ih radili šegačinu od koječega, mahom ruralnog, pri čemu su obradili jako široki prostor između narodnjaka i rockera, ili pak, Milić Vukašinović onaj urbaniji dio hard/heavy dosjetki, tako Kamäradi idu još dublje u sociologiju humora današnjice na otkačenoj, ali zdravoj razini svakodnevnog dobrog vica kojeg svatko rado želi poslušati i nasmijati mu se od srca. Ovi momci jednostavno imaju dara za takove poteze ne filozofirajući i ne patetizirajući argumentima. Vidi se da cijelu suštinu dobro osmišljenog štosa imaju u malom prstu životopisno putujući ljudskim glupostima što se osobito i upečatljivo osjeća kod vokaliziranja gitariste Željka Struškog - Žaca i pratećeg mu Krešimir Rajkovića - Kere (basista, točan nadimak Kera) upotpunjujući slobodan hod uzajamne komediografije, vrlo vješto smišljene u okvirima žanra.
[ Kamaradi - Željko Stuški, Alen Dumenčić i Krešimir Rajković - Kera ]

Kamaradi - Željko Stuški, Alen Dumenčić i Krešimir Rajković - Kera

[  ]

Istina, ima ovdje ozbiljnih tekstova koji bi u nekoj drugoj interpretaciji ostavili sasvim drugačiji dojam nekog mračnjaka poput Alice Coopera, Ozzyja ili daleko 'optimističnijeg' Bruce Dickinsona ('depresija svud gdje okreneš/ apatija i cviljenje/ autodestrukcija svih ideja/ naciju treniraju za predaje', "Depresija"), recimo, no ovakva figura koju su isklesali je ciljano humoristična i pada odmah u uho kao protuteža svim onim smrtno hladnim i beskompromisno ozbiljnim teškim rockerima koji su vječito težili isfurati mačoidan dio svojeg egocentrizma bahateći se nekakvim 'unutarnjim demonima', pokušajima izvrtanja teologije i religije ili se baveći opsesivnim okultizmom tražeći spiritualno bez nadnaravnih vještina, da ne spominjem Peru iz Opće Opasnosti ili dobar dio opusa Atomskog Skloništa, ha-ha-ha... Odnosno, točnije, ova vrlo zabavna priča ima svoju posebnu čar neobavezne pristupačnosti od prve, spomenute "Stari konji" nabijene thrash metalom/ hardcore punkom (i uvodnim rzajima konja) do zadnje pjesme "Doći će dan" jasno precizirajući široki dekolte gitarskog žestokog riffa, poneke solaže i raznolikih tempova s tom striktno ciljanom lirikom na zabavniji segment žanra, pa se tako nađe i potpuno zajebantska balada "Nećemo svirat pjesme ljubavne", a mnogi će kroz album pronaći i evidentne tragove Black Sabbath inačica, što nimalo nije neki minus, jer kad su Elvisa, Beatlese i Stonese krali i kopirali milijuni (a i oni sami su kopije nekih znanih bluesera i prvih rockera), zašto ne bi ovaj trojac ponešto stilski uzeo od Tommy Iommyja? A kod toga, možda nitko i neće primjetiti neke sličnosti s obzirom da su akordi drugačiji, a zvuk nije mračan i turoban.



Za razliku od EP-ija "Impetus", ovo zdanje je sasvim solidno produkcijski oblikovano, jeste, nije perfekcionistički dotjerano, no cijela poanta je tu i to na daleko boljoj razini od krčmarske. Sada su ovo pjesme s potpunim konceptom oldschool štimunga koji je manjkao uglavnom pretencioznim teškim rockerima ex-Yu kova s izuzetkom nekih uistinu sjajnih hard/heavy dometa Riblje čorbe s prva 2-3 albuma kada se Bora kalio kao velika autorski legitima osoba. Ne želim ga obezvrijediti, ali ovi Kamäradi danas rade i nastavljaju ono gdje je on zastao (i zasrao), još tamo sredinom 80-ih. Imaju što za reći na svoj način, još nemaju neki idealno pogođen prvi narodni hit 'komšije će da me biju zbog preglasnog rokenrola', ali da će im pominjati familiju i terati ih dođavola, to su vrlo jasno i slikovito dočarali na ovom debi albumu punom iskričavih insinuacija na prošlost koja im konačno dolazi na naplatu za svo ono potrošeno vrijeme bavljenja životnim opstankom umjesto da su se još puno ranije prihvatili ovog posla da zabavljaju ljude i razvesele ih glazbom i autorskom tematikom koju oni vole i uz koju su odrasli.

Zabavno do daske!

Naslovi: 1.Stari konji, 2.Kao zombi, 3.Surovo i sirovo, 4.Depresija, 5.Nećemo svirat pjesme ljubavne, 6.Odsutnima, 7.Sivi vuk, 8.Bajkeri, 9.Doći će dan

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/06/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: True Meanings

PAUL WELLER: True Meanings (2018)

| 23/09/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Rants, Riffage and Rousing Rhythms

Kevlar Bikini: Rants, Riffage and Rousing Rhythms (2018)

| 23/09/2018 | tomislav |

>> opširnije


cover: Mystic Sons

MYSTIC SONS: Mystic Sons (2018)

| 22/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Nomadi

SIDDHARTA: Nomadi (2018)

| 21/09/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Phase IV / Here Come... / Recollection of What Never Was / Times to Come

PHAL:ANGST / TOMMY AND THE COMMIES / THE CLOUDS WILL CLEAR / LOVE MACHINE: Phase IV / Here Come... / Recollection of What Never Was / Times to Come (2018)

| 21/09/2018 | pedja |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*