Da sad ne lamentiram o tome kak' je negda' bilo puno ljepše i zahvalnije baviti se r'n'r-om kojeg je maltene svatko slušao i razumio od novorođenčeta do stare babe s placa, pa čak i u slučaju ponekih bljeskova rock inspiracije Srebrnih Krila i Novih Fosila nesrazmjernih beogradskom heavy bendu Gordi ili ljubljanskim Pankrtima. Sve je to bio rock and roll dok se nije pojavio šabanizam kojeg danas ima u izoblju pod različitim krinkama nacionalnih ponosa, indie-svaštarenja, elektronskih navlačenja mačka za rep, a bome i novopunkerskih prenemaganja s obradama tamburaša i zabavnjaka bez ikakvog jasnog rockerskog bunta sa samo jednim ciljem - zabavom za široke mase poput S.A.R.S., Brkova, Dubioze Kolektiv, Thompsona, Bajage, Parnog Valjka i onda 'ajmo ruke gore' (a pamet i živci na hozentregere)... Zagrebački ovremešeni trojac idealnog šankkolegijskog imena vraća dobar dio vjere u taj stari rock and roll i vrijeme kada je rock imao svoj stav i gard vječitog buntovnika pod utjecajem maligana što umije prevariti razum i vitalne motoričke funkcije, ali emocije nikada. Njihove četiri pjesme na prvom im diskografskom izdanju pršte alkoholnim parama: samo slušanje izaziva teško pojašnjivu fizikalnu pojavu izbijanja 2,5 promila alkohola iz zvučnika kada se zavrti interijerni uvod pjesme "Društvo, šank & rock and roll" u kome gazda birtije rastjeruje neutaživo žedne posljednje nalaktarene spodobe na šanku vikajući im 'ajmo doma, fajrunt, nema ništa na veresiju'.



Njihova glazba premda opisana kao oldschool metal ustvari je standardni hard-rock, elem onaj heavy prije prvog praska NWOTBHM gomile. Smještena je u jednostavne gabarite gitarskih riffova i dostatno hrapavog vokaliste Željka Struškog - Žaca, umjerenih tempova Mirka Novaka - Jima (odnedavno ga zamijenio Dalibor Skadarka - Kljus) i melodičnih basova Krešimira Rajkovića - Kere, a protkana je i elementima punka što se posebice odražava na harmonijskim linijama i grlenim pratećim vokalima razvaljenih s dovoljnom količinom Dionisovog nektara da bez problema izvlače na vidjelo taj antički pokret zanesenih filozofa koji su umjesto govorancija i pametovanja radije potegnuli koji vrč s Olimpovih vinograda uz pratnju lire natucajući fino smišljene stihove o životu (jel' sad kužite odakle je potekao olimpijski gemišt?). Netko se onda sjetio da bi se takav performans mogao nazvati lirika... E, pa, kako god, Kamäradi su u tom izvornom smislu pravi pravcati liričari, a ne knjiški moljci što prebiru po tuđim stihovima kradući ideje i nove mogućnosti izražavanja. Ne pričaju epove u bezbroj pjevanja, jer tko bi ih zapamtio za interpretaciju pored magnetski privlačnog bokala; naprotiv, kratke su im pjesme taman sročene za rock obrasce i amfiteatar zadimljene birtije s redovitim dnevnim redom politike, seksa i vlastitih preokupacija oko jedinstvenog i univerzalnog svjetonazora u kome su pijača i žena najvažniji akteri.



Njihove lirske humoreske ironiziraju današnje društvo pozitivistički se unoseći u suštinu problematike. Ne vrijeđaju i ne napadaju, zabavne su im sve poveznice kojih god da se prihvate, te što je najvrijednije - autorski su legitimne u onim okvirima koji manjkaju našoj današnoj heavy/hard sceni: na hrvatskom su jeziku. Za bolje znalce ovakvog faha, Kamäradi imaju mnogo sličnosti s daruvarskim bendom Prežderani, a pravu priliku za živim suočavanjem s njima valja provjeriti 2.XII 2016. (petak) u Route 66 kada u sklopu '5 godina pirate metala!' nastupaju sa SkinBajtersima, EXA i Rum Smugglers.

Lošiji tehnički dekor samog snimka ovog materijala ne treba zabrinjavati. Za sada ne razmišljaju o komercijalizaciji i radiofoničnosti, a kada do toga dođe, detaljnija analiza zvuka i čvršće produkcije će izniknuti sama po sebi, a možda i neće jer imaju 'ono nešto' karizmatično poput stilski daleko drugačijih i raštelanijih Biciklić, a to je zajednički Dionizov krčag iz kojeg crpe inspiraciju.

Valja slobodno nategnuti koji vrč. Živeli!

Naslovi: 1.Društvo, šank & rock and roll, 2.Alkometalholičari, 3.Ne volim ljude, 4.Obmana za šarana

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 29/10/2016