Herculesi su se toliko pogubili nakon drugog albuma "Blue Songs" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=10439 (2011), a s trećim "The Feast of the Broken Heart" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=19602 (2014) da ih dalje više nisam imao volje pratiti. Niti se ne sjećam jesam li naredni "Omnion" (2017) uopće i preslušao u nekom od zgubidanskih trenutaka na mp3 playeru ili na kućnom PC-iju premda mi stoji na njemu uz čitav niz albuma koje nisam imao volje, a niti strpljenja ispratiti, čak niti za informaciju. Alfa i omega Andy Butler se spotaknuo u svoje elektronske synth-pop/ house sheme očekivajući da će nakon izuzetnog debija "Hercules and Love Affair" (UK no.31, USA no.191) www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=4288 daleke 2008 i velebnog hita "Blind" koji još i danas odzvanja s radio programa, a bio je tek UK no.40 (uz UK dance no.1 i USA dance no.22), a otpjevao mu ga je čuveni Anthony Hegarty, danas transgender pod imenom Anohni, da će sve teći kroz jednostavne pop obrasce kao da je još uvijek vrijeme synth-popa i disco-housea 80-ih na što se stalno fura impregnirajući LGBT scenu. Naime, suhoparno je slušati njegove kompletne albume koji su samo varirali po ritmovima i nekim, manje bitnim stilskim skokovima, a pogotovo u live izdanju kada je uglavnom nastupao kao DJ uz ponekog vokala. To nije osobiti gušt izuzev u manjim klubovima gdje hoće-neće, publika da joj ne bude dosadno treba znati i nešto više osim tog jednog velikog hita, a istovremeno, zna se, onda valja i poslušati albume. Tja, osilio se u repeticijama Butler, ajde, ima medija koji su ga podržali, no ne može to na dulje staze. Ovdje je iznenađujuće, oformio kompletan bend s bubnjarom Budgiejom, Peter Edward Clarkeom iz Siouxsie And The Banshees (!!!), gitaristom Reinhard Vandergenom koji svira i mandolinu, bas, te udara timpane, ima i saksofonista u postavi, te mlađahnu Elin Eyþórsdóttir na vokalima. I još jednog gitarista, te ono najvažnije, ponovno je pozvao Hegartyja, odnosno Anohnija. I to je kompletan preokret za divno čudo u pozitivnom smjeru da valja zaboraviti prethodna dva, pa i tri albuma. Kao da ih nije niti bilo jer ovdje je sasvim druga priča i sasvim drugačiji zvuk. Pjesme su koncipirane na Butlerovim instrumentalizacijama synthova i programa koji na svu sreću uopće ne dolaze do nekog intenzivnog izražaja, ali nadebelo izlaze van house i disco tretmana, a na vokalima se stalno izmjenjuju Elin, Anohni i sam Butler koji ima, ako ste zaboravili, prilično mrk Ian Curtisovski vokal. Kada se prvi puta presluša ovih skoro 60 minuta albuma (!) može se steći dojam da je sve linearno i ravno poput podravskih i srijemskih ravnica nakićenih oranicama. Panonija, vrlo depresivna i sumorna, ali ima ona svojih brdašaca i gora, kutkova zanemarenih ili ne, ima zanimljivosti, a jbga, tu su i rijeke.



Uvodnik "Grace" odmah je mračan, prvi dark-wave singl obrednog topota s ethno/ world-music relacijama na David Tibetove Current 93, a bome podsjeća i na onu kratku acid-house fazu Psychic TV. Hej? Ma to nije onaj smušeno programirani Butler, ovo je nešto sasvim drugačije, a kad počne naredni singl "One" s Anohnijem, stvari se potpuno okreću dokazivajući upravo taj underground veznik sa psihodeličnim akcentom. Njegov vokal u tribalnom tempu s daškom house ritma je najljepše osvježenje do sada posustalom radu Herculesa brizgajući veliku injekciju u 4 i pol minute 'no more dying' mrakova.



Prisutan je u polovici pjesama - 6 od ukupno 12 zapečativši svojim karizmatičnim vokalom svaku temu, ma koliko god da je Butler fulao s muzikom ili intenzitetom što mu se kroz karijeru toliko puta odbilo u glavu, no ovdje naprosto nema greške kad ima ovakvog vokala. Bilo to blago noiserski post-punk "Christian prayers" s kombinacijama disonantne elektronike i Vandergenovih reskih gitara uvodeći u mračan svijet The Birthday Party, sumorna dark laganica "Contempt for you", sumornija od najtužnijih Tindersticks, pa programatska dramatika "Killing his family" na nivou kombinacije Suicide, Cabaret Voltaire i Laurie Anderson, a slobodno mogu dodati i prvih Yazoo kada je Vince Clarke eksperimentirao s Alison Moyet. Slične pjesme umije napraviti i zagrebački Neon Lies, a ovdje se čak pojavljuje i spomenuti saksofon Fitzroy Madsena. "Who will save us?" je totalni mrak beznađa u hladnoći moderne blues molitve gotovo na sakralnoj razini starog new-agea, eh, a nije Dead Can Dance, te je ovdje još jedan fantastičan biser "Poisonous storytelling" od 5 i pol minuta, inače drugi singl s vrlo hrabrim eksperimentalnim pristupom gothic-wavea gdje Budgie šiba isprekidane taktove na drone synth harme





"Dissociation" pjeva Elin Eyþórsdóttir, Islanđanka iz relativno nepoznatih bendova Sísý Ey, Systur i Tripólia ostavljajući trag suvremene nježne post brit-pop scene s naglaskom na indie-folk, a time ujedno i odudara od kompletnog arsenala ovog albuma kao da naprosto ne pripada ovim, hm, velikanima. Ma, grubo je to za reći jer se vidi da se Butler vraški neočekivano potrudio povratiti stari sjaj i šmek u sasvim drugačijem raspoloženju i izdanju. A dakako, pjesme u kojima on pjeva izuzev spomenute "Grace" je morbidan klavirski komad "You've won this war" koji komotno može doći kao nastavak Joy Divison "The eternal" i svim sličnim sljedbeničkim goth/dark temama što mračno zbore o današnjici, inače ima i neo-folk pristup, potom također klavirski minimalizam "Gates of separation" pojačan sintetičkim gudačima s ubjedljivim emocijama ka odnosu majke i djeteta, te dvije završne "The eyes of the father" koja donosi protutežu poput recimo Crime and the City Solution u razmjeru Caveovih The Bad Seeds (ovdje ima i ethno staccato mandoline), a akustični gitarski finiš "Repent" ama baš po ničemu, uostalom, kao niti većina materijala ne aludira da je djelo nekadašnjeg elektronskog dance/house benda.

Ovo je ogromno iznenađenje Butlerovog stalno promjenjivog benda od kojeg se komotno moglo odustati još prije gotovo 10 godina. Vraća se s pozitivnom energijom u mračnom stanju da život nije bio idealan i da dance podij nije baš najvažnije mjesto na svijetu. Ima mnogo toga iza njega, a dolazak čuvenog Anohnija je potvrda da se Hercules ponovno vraća u svoju drugu, remont snagu s drugačijim afinitetima. Naprosto, ovo je iznenađujuće drugačiji album, preskok svih onih postranja u životnu fluktaciju koje ne bi bilo bez tog fantastičnog Anohnijevog vokala što slušatelja uvjeri u ispravnost ili grešku, nebitno je, ali sam Butler to ne može koliko god se trudio.

Naslovi: 1.Grace, 2.One, 3.You've won this war, 4.Christian prayers, 5.Dissociation, 6.Contempt for you, 7.Gates of separation, 8.Killing his family, 9.Who will save us?, 10.The eyes of the father, 11.Poisonous storytelling, 12.Repent

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 21/06/2022