Antony Hegarty koji je zapečatio sjajan debi, na drugom albumu je nadoknađen sa 3 stalna i jednim gostujućim vokalom, Kele Okerekeom. Ali, sve je u principu ostalo na pokušaju.

Nakon uspjeha istoimenog prvijenca koji je dosegnuo UK no.31 i daleko skromniji USA no.191 sa velikim radijskim disco hitom "Blind" koji je u Britaniji došao samo do pozicije no.40, očekivao se nastavak suradnje sa karizmatičnim Antony Hegartyijem koji je osim vodećeg vokala bio i kompozitor nekolicine brojeva.

Na drugom albumu ovog synth/electro-pop house banda Andy Buttlera iz New Yorka nema Antonyija što čitav album baca u skromnu prosječnost. Umjesto njega, bend danas za mikrofonom predvodi simpatična Kim Ann Foxman (po vokalu sladunjava poput Kylie Minoque, Lily Allen i Roisin Murphy ex-Moloko), te Area Negrot i Shaun Wright koji pokušavaju nadomjestiti nemoguće - Hegartyijev vokal. Oni doduše imaju tu sličnu boju i senzibilnost, ali daleko je to od onoga što umije Antony; na koncu, bez njega, ovo je sada sasvim običan synth-pop sastav kakvih je u 80-im bilo u izobilju. Premda se njih troje izmjenjuje na vokalima, a katkad zapjevaju 'troglasno', te su plus toga pozvali jednog gosta, Kele Okerekea, frontmena Bloc Party u ne pretjerano ubjedljivoj skladbi "Step up" koja djeluje kao rani house iz cirka 1988. (a'la Inner City), dojam kojeg ostavlja kompletan album spram sjajnog debija je razočaravajući. Pjesme su tu, ono što se kaže 'na mjestu', sve to štima i bilo bi sasvim solidno u okvirima popa da nije bilo iznimno oduševljavajućeg debija kome je Antony unio različite opservacije i insinuacije svojim grandioznim glasom.

Od 11 pjesama izdvaja se uvodna "Painted eyes" koja je nošena blagim asocijacijama na "Blue Monday" New Order, "Falling" u šlihu disca 70-ih, te završna "It's alright", obrada velikog hita Pet Shop Boys u sasvim laganom ambijentalnom piano-bar izdanju, dok je ostatak materijala unatoč trendly retro zvuku potonuće u klasični pop mainstream. Prvi dio albuma sa plesnim pjesmama "My house", electro-funkom "Answers come in dreams" i ugodnim mid-tempom sa blagim psihodeličnim fragmentima prošarana "Lenora" još mogu zavarati da se tu negdje u pozadini nalazi djeličak duha Antony Hegartyija, no od laganih "Boy blue" i naslovne "Blue song" u elegičnom chill-out izdanju, sav 'šmek' opada i pokazuje da je ipak pretjerano od ovog benda očekivati nastavak sjajne forme debija. Ovakve pjesme s ne pretjerano inventivnim, ali ipak emotivnim tekstovima daleko drugačije bi se doimale da ih je otpjevao Antony, ali šta sad... Ništa. To je to.

Premršavo. To nije što se očekivalo.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 13/02/2011