IDOLI - VIS Idoli (1981, Jugoton)

Ova zaista nesvakidašnja ploča jugoslavenskog rocka ima krajnje neobičnu priču oko fame kojom je zaokružena. Nikada u praksi onovremene scene u jugoslavenskoj popularnoj glazbi, bez obzira da li to bio novokomponirani folk, zabavna ili rock glazba, nije se našao inteligentniji izvođač koji bi na zaista lucidan i pomalo bizaran način uspio steći ogromnu popularnost do te mjere da praktički preko noći postane zvijezda broj 1 i ovlada medijima koji su u svoj svojoj zadrtosti i neotvorenosti prema novim strujanjima podlegli poput miša pored porcije sira. Jedan od glavnih razloga ogromne popularnosti grupe Idoli leži u činjenici da grupa uopće nije bila osnovana kao rock grupa, već kao običan štos trojice mladića koji uopće nisu znali svirati niti jedan instrument. U kratkoj povijesti beogradskih igranki koje su trajale kasnih šezdesetih kada je skoro svaki kvart imao poneki vokalno instrumentalni sastav, kružila je neopisiva pomama za skidanjem hitova koje je emitirao Radio Luxembourg. Bandovi su te hitove svirali na zabavama bez ikakvih pretenzija da na taj račun naprave vlastite kompozicije i iste snime na nosač zvuka. Kada se u Jugoslaviji početkom sedamdesetih godina pojavila licencna prodaja ploča, taj beogradski (i općenito jugoslavenski) hir je nestao. Publika je svoje nove zvijezde vidjela u rijetkim i pažljivo odabranim katalozima uglavnom singl-ploča koje su striktno bile orijentirane na ukus široke mase što je doprinijelo stvaranju sasvim novog načela u poimanju jugoslavenske popularne glazbe. Publika više nije željela slušati izvođače koji interpretiraju inozemne autore, već izvođače koji imaju vlastite skladbe, tako da su tijekom sedamdesetih godina svoj veliki procvat doživjeli oni koji su uočili glavnu medijsku karakteristiku - originalno pomodarstvo, tj. trendovski manir skladanja kompozicija u duhu tadašnjeg vremena. Velika imena tadašnje rock scene balansirala su oko flower-power svjetonazora, utjecaja grupa Deep Purple i Led Zeppelin, te osluškivanja hitova s festivala u San Remu. Preskočimo li jedan dobar dio godina u sedamdesetim, Idoli svoje porijeklo vuku upravo iz ovakve kolijevke koja je nastala na potezu igranka-Radio Luxembourg-rock and roll-San Remo. Bijelo dugme je bio najpopularniji rock sastav, Zdravko Čolić idol ženskog dijela publike, Mišo Kovač je očaravao svojim šlagerima koji su kolaborirali sa utjecajima kancone, countrya i popa, dok su mnoga tadašnja imena pokušavala savladati tu "veliku formulu" za ulazak u svijet slavnih. U to vrijeme malo tko se odlučio za snimanje albuma, tako da su gotovo svi žudjeli za svojih pet minuta slave u obliku singl ploče. No, kada je kasnih sedamdesetih na svjetskoj sceni procvao jedan sasvim novi glazbeni svjetonazor - punk i new wave, događaji na jugoslavenskoj sceni su poprimili sasvim drugačije konotacije. Prvi albumi Pekinške Patke, Prljavog kazališta, Riblje čorbe, Divljih jagoda (pa i Vatrenog poljupca), mada nemaju nikakve zajedničke bliskosti, unijeli su sasvim drugačiju tendenciju poimanja rocka koji je do tada diktirao tempo Bregovićevog Dugmeta. Počeo se odvajati dio scene koja je pretendirala isključivo rock bez ikakvih zadiranja u šlageraštvo i podilaženje publici, te se počela stvarati jedna sasvim nova struktura ukusa koja će buknuti upravo prvim albumom Idola.
Kao što je navedeno, Idoli su nastali sasvim slučajno. Vlada Divljan (gitara i vokal) je u početku želio biti bubnjar, te je sa Srđanom Šaperom koji je pokušavao svirati gitaru i Nebojišom Krstićem na bas gitari želio napraviti nekakav band. No, nikome ništa nije polazilo za rukom jer nitko nije znao svirati, pa su iz običnog štosa unajmili svojeg poznanika Papića koji se počeo baviti umjetničkom fotografijom da ih snimi za neobavezni foto session. Pošto su fotografije ispale više nego odlično, tada još nepostojeći band na konto Papićevih poznanstava sa urednicima časopisa objavljuje te iste fotografije po različitim magazinima. Iz čiste šale band se proziva Dečaci, te počinje tajanstvena fama o bandu kojeg nikad nitko nije čuo. Prilikom proslave Dana žena 1980. objavljena je vrlo efektna fotografija pod nazivom "Dečaci emancipuju žene" koja je bila više nego efektan štos, pa su silom prilika konačno morali napraviti nešto čime će dokazati svoje postojanje. Budući da praktički nisu znali niti svirati, unajmili su basistu Zdenka Kolara, te dvojicu prijatelja (Dragan i Boža) s kojima su počeli raditi nešto što je konačno sličilo na glazbu. Vlada Divljan se orijentirao na gitaru, pa je nastala sasvim banalna zafrkancija o "dečacima" kao pederima kroz pjesmu "Retko te viđam sa devojkama". Da bi konačno objelodanili svoj rad, 1980. objavljuju svoj prvi singl iste pjesme s poleđinom "Maljčiki" koji je prvobitno objavljen u časopisu "Vidici". Singl je na račun svih do tada objavljenih fotografija odjeknuo poput senzacije, što je bandu pokazalo da se sa šalom otišlo predaleko. Iste godine u jesen poziva ih Jugoton na snimanje kompilacijskog albuma "Paket aranžman" zajedno sa Šarlo akrobatom i Električnim orgazmom gdje su snimili uz "Maljčike" još tri kompozicije "Schwule uber Europe (omorina nad Evropom)", "Plastika" i "Amerika" koje su pokazale da band ne zna svirati više od nekoliko banalnih akorda, ali ima odlični koncept i odličnu ideju. Ime banda se mijenja u VIS Idoli, te se paralelno objavljuje i singl ploča za Jugoton "Retko te viđam sa devojkama / Maljčiki" koja postaje ogromnim jugoslavenskim hitom zahvaljujući nesvakidašnjoj šali u kojoj je ismijan ozbiljni pederluk i komunističko - radnički proleterski sistem pod parolom "plamene zore bude me iz sna", dok je prvobitan tekst skladbe glasio "usrane zore bude me iz sna, usrana jutra, usran sam i ja" . I tada je konačno cjelokupna jugoslavenska javnost uočila ime Idola, a svi do tada rezervirani magazini su odjednom počeli pisati o njima, objavljivale su se njihove fotografije, postali su velike zvijezde, što je Idolima bio znak da sada valja krenuti u novu ofenzivu. Svoj prvi javni nastup održali su početkom 1981. u beogradskom SKC-u gdje su na veliko iznenađenje svih prisutnih pokazali da se radi o zaista osmišljenom konceptu rock banda koji zna zašto i čime barata. Bio je to jedan od ključnih dokaza i samim Idolima da je vrag odnio šalu koju su zbivali preko magazina i svih fotografija, te su se odjednom snovi pretvorili u stvarnost. Zahvaljujući fenomenalnom nastupu, pozvani su i u mnoge televizijske emisije gdje ih je i najširi auditorij imao prilike vidjeti - Vlada je obavezno nosio hlače "trofrtaljke" koje su strčale gotovo pedalj iznad zglobova, te su zbog samo tri-četiri prva nastupa Idola na televiziji postale popularni hir u Jugoslaviji. Ostatak banda je djelovao toliko autoritativno da su Idoli bez ikakve konkurencije nadmašili i same zvijezde tadašnje scene - Dugme i Čolića, izbacivši u prvi plan ortodoksno i do tada neuobičajeno scensko prenemaganje koje je za sobom povlačilo konotacije manekenski dotjeranih manira i sav naboj rock and rolla istovremeno. Postalo je nevjerojatnim ono što se gotovo niti samim Beatlesima, pa ni Presleyu nije dogodilo - postali su popularni samo zbog jedne jedine singl ploče! Ovakav raritet je do tada bilo zaista teško pronaći u oblasti cjelokupne diskografske povijesti.
Fama oko Idola koja je zavladala nakon "Retko te viđam sa devojkama / Maljčiki" bila je ravna prvorazrednoj senzaciji - singl se pronašao na svim prvim mjestima top lista, kritičari su ga proglasili singlom godine, a tiraž je gotovo razgrabljen u svega mjesec dana. U to vrijeme već je krenuo jugoslavenski novi val - Pankrti, Pekinška patka, Laboratorija zvuka i Azra su već imali jedan album, Kazalište dva odlična albuma, Film je ostvario nevjerojatan komercijalni pothvat sa svojim mini albumom "Live u Kulušiću", Orgazam je realizirao svoj odlični debi, čak je i Dugme podleglo novim rock principima objavivši album "Doživjeti stotu", Parni valjak je sa albumom "Vruće igre" također zagazio u jednu vrstu new wavea, a mnogi su ostvarili nevjerojatan uspjeh zahvaljujući van serijskim singlovima - Haustor, Zana, Šarlo akrobata, Petar i zli vuci…, te se pojavilo mnogo novih imena koja su dosljedno pronicala tendencije nove jugoslavenske rock strukture (Bulevar, Metak, Parlament, Lačni Franc, Parafi, Daska bend, Sonori, Vruć vetar, Modeli, pa i Aerodrom), tako da je u svega par mjeseci 1981. sve bilo u znaku potpuno novog svjetonazora.
Upravo u takvom okružju Idoli odlaze u travnju 1981. u tonski studio RTZ (Režija 4) da snimaju svoj prvi album. Bili su toliko popularni da su redovito tijekom snimanja izlazile fotografije sa njihovih sessiona u različitim jugoslavenskim magazinima, što je uzrokovalo još veću famu na objavljivanje njihovog albuma. U postavi Divljan, Kolar, Šaper, Krstić i Boža Jovanović, Idoli realiziraju svoj prvi vinil uz pomoć gostiju Max Wilsona (usna harmonika), Kuzme Videosexa (orgulje) i producenta Ivana Pike Stančića (svi trojica su tada bili članovi grupe Film). I konačno kada je album objavljen (svibanj, 1981.) oduševljenju nije bilo kraja. Premda su Idoli uspjeli snimiti samo mini album na 45 okretaja sa 6 pjesama od kojih su samo 4 njihove autorske skladbe, potpuno su dokazali zašto se tolika fama oko njih podigla. Singl "Retko te viđam sa devojkama / Maljčiki" su kritičari dočekali raširenih ruku zbog aktualnih socio - društvenih pitanja, no ovaj mini album je mnoge u početku iznenadio svojom neuobičajenom komercijalnošću. Kao prvo, dvije obrade koje su uvrštene - "Devojko mala" (autori Kraljić - Timotijević) i "Hajde" (prepjev "Come on" Chuck Berrya) prikazale su band u sasvim novom izdanju - šlageraškom new waveu od čega je ova druga daleko eksplicitniji uradak koji umnogome miriše na tadašnji manirizam tada vrlo popularnog Elvis Costella. Ostale pjesme su potpuna preslika nemušte svirke Idola - činjenica je da su i oni sami nakon dugog niza godina priznali da tada zaista nisu znali svirati ništa više osim nekoliko akorda koje su bezglavo ponavljali, no njihova inteligentna moć da ovladaju sa sasvim površnom tehnikom je ovdje bez premca. Pjesme "Dok dobuje kiša (u ritmu tam-tama)", "Zašto su danas devojke ljute", "Ime Da Da" i "Malena" pokazale su odliku jedinstvenih minimalista da pomoću svega par akorda osmisle fantastične rock skladbe u kojima prednjači romantika, zanos, lepršavost, finoća i melodijski kontinuitet koji ne opada. Dok su se drugi "novovalci" praćkali u skidanju Blondie, Iggy Popa, The Clash, The Jam, Madness, The B-52's, The Police i ostalih, Idoli su inteligentno otprašili ono što su mnogi stariji Beograđani u vrijeme igranki kasnih šezdesetih očekivali od VIS-ova. To su potpune autorske skladbe kojima nema premca u tadašnjoj Jugoslaviji. U svega dvadesetak minuta ovoga albuma Idoli su napravili nevjerojatan komercijalan rad kojeg niti najoštrija kritika nije mogla slomiti. Svoj ogromni komercijalni učinak mogu zahvaliti i polusatnom televizijskom šou programu u kojem su prezentirali čitav materijal albuma. Jugoton im je osigurao 100%-tni uspjeh emitiravši emisiju točno pola sata prije televizijskog "Dnevnika" tako da ih je gledao najširi auditorij.
Album je doživio izuzetan tiraž od 200.000 prodanih primjeraka, a posebnost kazetnog izdanja je zajednička traka sa grupom Film koja je na drugoj strani objavila svoj mini LP uživo "Film u Kulišiću". Ovaj rad je uz album Šarlo akrobate "Bistriji ili tupli čovek biva kad…", "Ikebana" Lačnog Franca, "Sunčanu stranu ulice" Azre, te Film "Live u Kulušiću" i kompilaciju "Paket aranžman" proglašen najboljim albumom 1981.

IDOLI - Odbrana i poslednji dani (1982, Jugoton)

Idoli su definitivno obilježili najkreativniji uspon jugoslavenskog novog vala na temelju svega nekoliko pjesama (točnije 11) koje su se nalazile na singlu "Retko te viđam sa devojkama / Maljčiki", kompilaciji "Paket aranžman" i mini albumu "VIS Idoli". Izuzetno uspješnu 1981.godinu okončali su abnormalno visokim tiražom prodanih kazeta i ploča, okitili se brojnim lovorikama kao najbolji rock band, jedan od najboljih albuma i najboljim singlom po mišljenju i kritike i publike. Osim što su na sofisticirani način ismijali socijalizam, nacizam, američki kapitalizam, plastični život u velegradovima, priuštili su i nekoliko izuzetnih ljubavnih kompozicija koje su postale trajnim evergreenima rocka (primjerice "Malena" ili obrada starog hita "Devojko mala" koju je iste godine obradila i beogradska grupa Strip na albumu "Modeli za prodaju"). U ogromnoj popularnosti Idola tokom ljeta 1981. izvještaji s njihovih koncerata su varirali od odličnih do dosadnih. Pod epitetima odlično navodili su se trenuci kada su izvodili brze skladbe i hitove, dok je onaj mlohaviji dio otpadao na izvođenje pjesme "Amerika" sa kompilacije "Paket aranžman" koju uživo nisu mogli izdržati niti najzagriženiji rock kritičari zbog izuzetno dugačkog monotonog minimalizma. No, Idoli su bez obzira na neke sitne propuste podigli kreativnu razinu koncertnog pristupa na zavidan artistički nivo. Na turneji tijekom ljeta već su dobrano savladali instrumentarij, tako da se Šaper prihvatio klavijatura i sintesajzera, Divljan je osim gitare svirao i klavir, Kolar je i dalje ostao na bas gitari, Krstić nije mogao ništa drugo predstavljati u bandu do li povremenog vokala uz korištenje pomoćnih udaraljki, a kao novi čovjek u sastavu pojavio se Kokan Popović koji je sjeo za bubnjeve. Nakon odsviranih brojnih koncerata po Jugoslaviji kada ih je vidjelo više stotina tisuća ljudi, u jesen 1981. odlaze u studio Radio Beograda gdje tijekom jeseni i zime snimaju novi album. Tom prilikom pozvani su i gosti koji su dali znatan doprinos instrumentalnom dijelu albuma - Goran Vejvoda (Casio i gitara), Mile Ile Miletić (solo gitara), te Vuk Vujačić, Goran Grbić i Slobodan Grozdanović (saksofon, truba i trombon). Snimanje ploče je trajalo veoma dugo, Idoli su sami producirali album, imali su gotovo odriješene ruke u studiju i za tonskim pultom, tako da su neke pjesme doživjele potpune promijene tijekom produkcije i same dorade materijala. Nakon višemjesečnih boravaka u studiju, očekivalo se da će novi album biti najvjerojatnije nastavak slatkog prvijenca koji će iznjedriti ponovno nisku velikih hitova, no desilo se nešto zaista neočekivano. Niti sami kritičari nisu mogli vjerovati u prvi trenutak da su Idoli ovime albumom nadmašili ne samo sebe i svoje mogućnosti, već su zasjenili i čitavu povijest Yu rocka. Napravili su konačno veliki, pravi album koji ima uobičajeno vrijeme trajanja od nekih četrdesetak minuta, no to nije toliko bitno kao činjenica da je album epohalno ostvarenje koje se dugi niz godina nije moglo nadmašiti zbog prikazanog koncepta i ogromne kreativnosti. Budući da su Idoli bili veoma obrazovani i načitani (Šaper je studirao film i režiju), kao nit vodilju za inspiraciju albuma poslužili su se romanom - humoreskom Borislava Pekića "Odbrana i poslednji dani" po čemu je i album dobio ime. Album ima mnogo dodirnih točaka sa romanom, ali u metaforičkom i prilično sofisticiranom pogledu. Da bi se shvatila sama poanta albuma potrebno je pročitati ovo djelo koje je Pekićeva šaljiva priča o čuvaru plaže na rijeci Tisi u vrijeme njemačke okupacije Vojvodine u 2.svjetskom ratu. Pekić je prikazao ljudsku sudbinu neobrazovanog čovjeka koji biva uhapšen jer je iz rijeke izvukao svojeg prvog utopljenika u karijeri - njemačkog oficira u vrijeme kada je nacistička Njemačka već gubila rat. Idoli su se poslužili brojnim detaljima koje je Pekić prikazao, no u gotovo niti jednom momentu ne dodiruju se sa radnjom romana, već sa psihološkim sukobima glavnog junaka koji je u svojoj zaostalosti i plebejskoj priglupoj naravi nesposoban da riješi i shvati neke najbanalnije probleme. Na temelju toga, Idoli su savršeno dočarali priču o ljudskoj frustraciji koja je zarobljena u čovjeku koji je zbunjen okolinom u kojoj se nalazi (metafora pjesme "Kenozoik"), samo što su radnju pjesme prebacili pod neonska gradska svijetla za razliku od romana gdje se epicentar zbivanja odvija pod petrolejkom u kolibi pored rijeke. Pjesma "Poslednji dani" govori o čovjeku kojem noć daje veliki elan za sasvim nerazumljiv osjećaj kojeg su Idoli pretvorili u smjesu patetike, romantike i zanosa, dok je glavni lik romana uglavnom volio operirati plažom noću kada na njoj nije bilo nikoga. Pjesma govori "…čeka me moj Bog, dođite, dođite, čekam vas ja, čekat će moj Bog, čekat će, znam to…" što je parafraza lika kojem je rijeka bila sve, takoreći Bog, no na dijelu plaže koju je on čuvao praktički nikada nije bilo nikoga. No, pjesma je komponirana u odličnom impresivnom ugođaju tako da se sasvim uklapa u trend tadašnjeg novog romantizma. Najčudnija pjesma na albumu "Moja si" prikazuje lika koji je doživio raskol ličnosti - prikazan je kao osoba koja se iz muške pretvara u žensku filozofiju razmišljanja uz brojne, nerazgovjetne i nerazumljive poredbe, sličice i skice koje prikazuju potpunu konfuziju ljudske psihe (što se liku romana i desilo ali na sasvim drugačiji način). U glazbenom pogledu, pjesma je odličan nastavak kraut rock minimalizma po sistemu grupe Faust (pjesma "It's a rainy day, sunshine baby") sa bezbrojnim elektronskim efektima i zvukovima sintesajzera. "Senke su drugačije" govori o čvrstoj odluci glavnog junaka koji napušta svoje ognjište i odlazi, što se u romanu i desilo kada je lik silom prilika otišao u Njemačku. Ovdje su Idoli fabulu interpretirali preko karaktera osobe koja je nezadovoljna djevojkama i okolinom. Glazba je popraćena neobičnim marš - ritmom u pratnji limenih duhačkih instrumenata. Još jednu neuobičajenu stavku albuma čini neurotična i brza kompozicija "Nemo" koja je popraćena Šaperovim nesvakidašnjim neurotičnim i rastrganim paranoičnim krikovima, a govori o čovjeku koji je izgubio sebe u razmišljanjima o okolini u kojoj se nalazi, te potpuno zbunjen luta vlastitim svijetom kojeg ne može promijeniti. "Rusija" je izuzetno fina romantična elektronska plesna balada u kojoj je prikazan studentski život dvoje zaljubljenih, a paralela s romanom je u obrnutoj inverziji - nije živio u gradu, nije čitao, nije studirao, nije bio zaljubljen. Ona je u pjesmi prikazana kao izuzetno snažna djevojka "…imala je snažnije ruke nego ja, nije mi dopuštala da je savladam…", dok je u romanu situacija potpuno drugačija. "Igrale se delije" je prvorazredni rockabilly-funky koji poziva na ples (lik u romanu uopće nije išao na ples niti ga je zanimao), a bliskost s romanom valja potražiti u pozadinskom stihu "…igrale se delije nasred zemlje Srbije…" koji ima direktnu vezu sa radnjom romana u 2.svjetskom ratu. "Odbrana" je još jedna sofisticirana pjesma koja u svojoj ljubavno - romantičnoj atmosferi spominje "Isus je naš Maj" naglašavajući ambijent rijeke i azurna jutra (koja su bila dio svakodnevnice glavnog lika). Što su sa pjesmom "Gdje si sad Cica-Maco" željeli napraviti sa svim onim lajanjima, mijaukanjima i vokalnim kreveljenjima, to znaju samo Idoli. "Glavna ptica (skrati svoj dugački jezik)" je vrlo čudna (ratna ?!) tema koja spominje barikade, suzavce, balkon, sezonu perja, te niz vrlo neobičnih okolnosti koje asociraju na sve one neobične događaje koje glavni lik romana nikako nije znao protumačiti. Dvije jedine kompozicije koje nemaju nikakvu vezu s romanom su izuzetno lijepe romantične balade - elektronska "Nebeska tema" i klavirska minijatura "Hajde, sanjaj me sanjaj" u kojoj svira i pjeva Vlada Divljan.
U mnogim detaljima ovog albuma Idoli često spominju fraze iz srpske pravoslavne liturgije (uzurlikzurli, nebeska vojska, ružino ulje, raspete haljine, Isus, nebo…) čime samo definiraju potpuni krajolik kojim su tematski bili zaokupljeni, a dio ratne terminologije (konjanici, visoko podignuta zastava, pa i sam omot albuma koji nedvojbeno asocira na kukasti križ), usku povezanost s Pekićevim romanom. Album je potpuna umjetnička improvizacija na zadanu temu romana, tako da se njegova uzajamna povezanost nalazi isključivo u poimanju nečega što nije direktno spomenuto, već je vješto sakriveno iza naoko finih i romantičnih pjesama. Što se tiče produkcije, Idoli su puno pažnje posvetili mnogobrojnim efektima i zvučnim eskapadama koje su besprijekorno obogatile sam umjetnički dojam, no nerazgovjetan i na trenutke "nečist" zvuk ovome djelu je donio jedinu zamjerku. No, vjerojatno je sigurno da bi u rukama nekog drugog producenta ova ploča zvučala sasvim drugačije i ne toliko originalno i jedinstveno kao što su je kreirali oni sami. Jedini hit s albuma postao je "Kenozoik" koji se pokazao izuzetno teškom kompozicijom za široke mase, pa je album potpuno tržišno podbacio. Premda tiraža od 50.000 prodanih komada nije za odbaciti, spram albuma prvijenca, ovo je bio ipak veliki tržišni minus. Promociju ploče radili su na odličnim koncertnim nastupima gdje su pozornicu prethodno prošarale djevojke u bijelim haljinama noseći u rukama kandilo kojim su dimile tamjan približavajući odnos Idola ka potpunom rock performansu. Album je proglašen najboljim albumom 1982. i najboljim albumom yu-rocka 20.stoljeća. Posebno priznanje za ovaj rad dobili su od Francuza koji su album proglasili jednim od najboljih evropskih albuma te godine uz Falca, Yello i Depeche Mode. Također je doživio i recenziju u uglednom New Musical Expressu što se do tada nije desilo niti jednom yu-rock albumu. Najinteresantnija stvar je da "Odbrana i poslednji dani" nije doživjela gotovo nikakav revival, tj. nitko ga se nije usudio imitirati. Tek će sredinom i koncem osamdesetih radovima Borghesie i Laibacha taj sofisticirani angažirani način komponiranja albuma ući na sasvim sporedna vrata yu-rock scene, no tu već počinje jedna sasvim drugačija priča.

IDOLI - Čokolada (1983, Jugoton)

Sve sjajne kritike, odlični koncerti i velika popularnost Idola ipak nisu mogli bitno utjecati na publiku da prigrabi album "Odbrana i poslednji dani". Njihova matična kuća Jugoton je bila nezadovoljna, navodno je bilo i riječi o uzajamnim svađama, nakon čega su Idoli bili primorani da sljedeći album usmjere striktno komercijalno. Premda je televizija često vrtjela spotove Idola sa "Odbrane", kompozicije su djelovale suviše teško za publiku koja je tražila od Idola novu "Malenu", "Devojko mala" ili "Maljčike", tako da je sasvim očekivano album morao podbaciti. Ipak, Idoli su znalački iskoristili priliku ukazanog trenutka i stvorili ultimativno djelo koje će vječito ostati zabilježeno kao najbolji album jugoslavenskog rocka u 20. stoljeću. Sljedeći korak Idola je nova ploča koja je snimljena tijekom lipnja 1983. u Londonu u studijima Atmosphere i Eden u produkciji Bob Paintera koji je potpuno promijenio zvuk banda. Sa snimanja je izostao Zdenko Kolar kojeg je zamijenio Branko Isaković, član nekadašnje beogradske grupe Bulevar. Treći album Idola je potpuno komercijalno ostvarenje zapakirano u slatki crveni omot na kome se nalazi djevojčica koja jede čokoladu sa poznate etikete "Zvečevo" Seka - čokolade. Deset izrazito "slatkih" kompozicija urodilo je velikim komercijalnim hitom "Čokolada" u lepršavom plesnom tango ritmu koji je preko noći povratio staru slavu Idola. Kao hitovi još su skinuti singlovi "Tiho, tiho / Bambina" i "Radostan dan / Stranac u noći", izuzetno romantične plesne ljubavne kompozicije koje odišu profinjenim pop-funkom u kojem je naglašena fina elektronska produkcija koja je miljama čišća od njihovog rada na "Odbrani". "Stranac u noći" je lagana balada sentimentalnog ugođaja, te bez obzira na cjelokupni striktno komercijalni sadržaj, Idoli su vrhunski kreirali album koji se ponovno našao na listi najboljih albuma godine. Ta 1983. je bila nevjerojatno uspješna godina za yu-rock scenu - mnogi izvođači su prodali stotine i stotine tisuća ploča (Dugme, Valjak, Film, Atomsko sklonište, Azra, Buldožer, Zana, Kazalište, U škripcu, Čorba, Oliver Mandić, Zdravko Čolić…), te je najbolja godina u kojoj je rock definitivno trijumfirao kao vodeća popularna glazba u Jugoslaviji. Najupečatljivije kompozicije s "Čokolade" su osebujna "Soda boj" sa vozećim basom koji podsjeća na "Pink Panther temu" (Henry Manchini), odlična funky pop "Vetar i zastave" sa finim sintesajzerskim melodijama i osebujnom dinamikom, te lepršavim vokalima, zatim sumorna balada "U gradu bez sna" koja ima tekst od svega tri stiha "Ona ne zna da živi u gradu bez sna - a ja ne znam šta da radim / a ja ne znam šta - u gradu bez sna", te plesni elektronski funky "Udri bogataša" koji podsjeća na Gabrielov hit "Shock the monkey". Bez obzira što su Idoli ovim albumom skrenuli na striktnu komercijalizaciju svojeg stila i dalje su zadržali visoki kreativni nivo na kojem su bili još u vrijeme prvog singla "Maljčiki". Naklada ovog albuma je bila nevjerojatna - računa se (po Jugotonovom izvješću 1984.) da je prodana u 350.000 primjeraka što je uz Riblju čorbu ("Mrtva priroda") najprodavaniji rock album u Jugoslaviji do tada. Kasnije će taj rekord oboriti Plavi orkestar i Bajaga.

IDOLI - Šest dana Juna (1985, Jugoton)

Bio je ovo posljednji album Idola nakon čega su praktički prestali postojati, mada nikada nisu definitivno objavili raspad grupe. Ovaj album je u stvari glazba iz istoimenog filma Dinka Tucakovića na scenarij Nebojiše Pajkića u kojem glavnu ulogu glumi sam Idol - Nebojiša Krstić. Film nije neko osobito ostvarenje do li pokušaj dočaravanja posljednjih dana mladića koji odlazi u vojsku pri čemu se zaljubi u šankericu iz seoske krčme. Budući da se radnja filma odvija kasnih šezdesetih, nije bilo pogodnijeg banda od Idola koji bi mogao napraviti bolji soundtrack. U periodu od mjeseca lipnja 1984. do mjeseca travnja 1985. kada je sniman film, Idoli su paralelno sa zbivanjima na scenariju radili i glazbu u ogromnoj postavi koju činili Divljan (gitare i vokali), Šaper (vokali), Branko Isaković (bas), Zdenko Kolar (bas gitara i vokal), dok je Nebojiša Krstić sasvim opravdano izostao zbog role koju je imao u filmu. Pridruženi članovi su bili Ivan Piko Stančić (bubnjevi), Đorđe Petrović (klavijature), Gagi Mihajlović (gitare), Dragan Ilić (klavijature), Boban Đorđević (bubnjevi), Vuk Vujačić (saksofon), a nevjerojatno iznenađenje ploče jest gostovanje Miše Kovača i pjevača bosanskih sevdalinki i narodnih pjesama Jahije Gračanlića. Njih dvojica imaju po jedan klasičan song u vlastitom stilu (pjesme "Da je duži moj dan" i "Ja je zovem meni da se vrati") koje su zahtijevale prema scenariju da se pronađu na filmu. Ostalih 10 kompozicija na albumu su djelo Idola (izuzev pjesme "Samo me gledaj i budi tu" koja je prepjev šansone Gilbet Becauda i postala je prvim hitom skinutim s albuma). Pošto je ovo namjenska glazba, bilo bi preoštro tražiti od Idola da svim svojim kreativnim principima i načelima kojima su se drsko dičili na ranijim albumima realiziraju i ovakav album. Ovo je prije svega bila podloga za film, pa su Idoli prema tome i posegnuli u ostavštinu starih VIS-ova kako bi izvukli zvuk rocka i šansona šezdesetih pri čemu je nastala interesantna smjesa starinskog rock zvuka. Neke kompozicije i zvukove snimali su na različitim lokacijama (tvorničke sale, hodnici, velike prostorije) kako bi dobili namjerno šuplji zvuk šezdesetih. Poseban dojam ostavili su instrumentali "Tema groblja" (uz korištenje vokalnih gothic melodija), "Tema fabrike" (što je u stvari instrumental njihove pjesme "Udri bogataša" s albuma "Čokolada") i "Blues" u kojima su Idoli ponudili visokovrijedan rock. Ostale kompozicije su vedrog sadržaja, pa su kao hitovi odskočile sjajna "Ona to zna" i "Ljubavi". Međutim, razdoblje popularnosti Idola je naglo opala, a jedan od vrlo važnih razloga bio je i loša medijska propaganda albuma. Nije bilo gotovo nikakvog snimljenog video spota, nikakvih intervjua, čak niti nikakvih napisa u štampi, tako da je album prošao vrlo blijedo na tržištu. Tome je svakako doprinosio i prilično loš i neupečatljiv omot ploče na kojem se teškom mukom moglo raspoznati da piše Idoli, te gotovo nikakva koncertna promocija ploče. Osim toga, njihova stara publika i nije pretjerano držala da je to njihov pravi album, već je čekala na neki novi rad do kojega na žalost više nikada nije došlo. Iduće godine Šaper i Krstić objavili su zajednički solo album "Poslednja mladost u Jugoslaviji", a Vlada Divljan 1987. svoj prvi solo rad "Tajni život A.P.Šandorova".

horvi // 06/03/2015