VOIVOD: Synchro Anarchy (Century Media Records, 2022)
Nikad ranije kao ovaj puta kanadski progressive (thrash?) velikani nisu nalikovali svojim starijim kolegama Rush u nekim udobnijim detaljima. Puno spetljanih dijafragmi gitarista Daniel Mongraina koji je 2008. zamjenio pokojnog Piggyja, a sjetimo se, mnogi mu nisu davali šanse smatrajući kako će bend postati osrednji drugoligaš, ovdje su izbačene u prvi plan skupa s novijim basistom Dominic Larocheom (došao 2014. nakon odlaska Jean-Yves Thériault - Blackyja kome su zamjerali na petljanju s dance elektronikom Holy Body Tattoo) formirajući impresivno virtuozan i tehničko zahtjevan složenac 9 pjesama u kojima je po običaju lišena neka energičnija sprega distorzija i prljavštine. Mora se naglasiti da je taj bas zadovoljstvo čuti u njihovom redovito mekanijem izričaju metala koji često ne zvuči heavy nego punkerski i rockerski.
Više puta su sa starom postavom poboljšavali vlastitu formulu, ne zaboravimo treći album "Killing Technology" (1987) se smatra jednim od pionirskih progressive metal radova, to je ovdje ponovno dokazano uz nekoliko korekcija u izokrenutim vibracijama s mnoštvo nepravilnih ciklusa i stapanjem različitih stilova. Onaj osnovni, avanturistički pristup je ostao na starim, poznatim relacijama dozvoljavajući mešetarenje do 6 minuta po pjesmi, pa se tako u uvodnoj "Paranormalium", a i u rasplesanoj naslovnoj "Synchro anarchy" isijavaju koherentne kohezije snažnog blues metala s raznoraznim uletima bazičnog thrasha u post-punk, rockabilly, alternativni metal, psycho, malo i u mirnije galope bubnjara Michael Lanegvina koji je uz frontmena Denis Bélangera Snakea originalni član iz 1982., a vokali su, po prepoznatljivo namrgođeno 'clean' liniji otpjevani kroz akorde poput Ozzyja na hrapaviji način Jaza Colemana (Killing Joke). Osim Rusha, nedvojbeni su i elementi Faith No More, no zna se da ovi potonji tu dolaze kao učenici, šegrti-pripravnici za veliki svjetski uspjeh otpočet albumom "The Real Thing".
Vodeći singl "Planet eaters" kombinira višeslojnost funka, Frank Zappe, uskomešanog kaosa System Of A Down, post-punk fraktura, naglih ubrzanja, trip fluidnosti i dinamičke karikiranosti naglasivši zategnutost, lukavost i humoresku koja im je manjkala na prethodnom albumu "The Wake" (2018), po nekima remek-djelo, a po nekima samo prelazna faza i najava za znakovitiju reformu. Apokaliptični cvat prikazan je u najduljoj "Mind clock" (skoro 7 minuta) izranjajući iz mirnih staccata u najzabavniji komad gdje se poigravaju s thrashom i suvremenim technical varijacijama na frontu ubrzaj-uspori uz pozadinski psycho-trip dekor, a imaju i izlet u post-punkerski memorandum "Sleeves off" sjedinivši Joy Division, Gang Of Four i Killing Joke uz prstohvat najranijeg post-hardcorea Fugazi. Da nema kovitlave kratke gitarske solaže, ovo komotno sjeda izvan okvira metala na način kako su spomenute vedete mijenjale žanrove u najkreativnijem periodu. Tu također ne treba zaboraviti da je bubnjar Langevin često govorio koliko su mu GBH, punk i post-punk bendovi značili u doba kada su radili prve ploče. Ima tu i jedna moja prispodoba. Kad sam išao u 3. razred srednje škole, negdje 1985. godine, jedan frend je donio presnimljenu kasetu njihovog prvog albuma "War And Pain" (1984), a na omotu je penkalom pisalo "Nuclear War" - "Condemned to the Gallows". Nismo znali koji je naziv albuma, a koji benda, no ono što se čulo s kasete bio je jedan od najurnebesnijih hardcore-punk albuma uz Black Flag i Minor Threat koji po ničemu nije sugerirao da je metal, a kamoli speed-metal kako su ga kasnije nazvali. Samo su tu i tamo bile neke kraće gitarske solaže pokojnog Piggyja koje su nam išle na živce. Ali, definitivno, to je bio frenetično luđački i pomahnitali punk s tempom Motorhead, nikako metal. Tada sam zbog same kasete mislio da je to loše presnimljeno, a i nisam imao nešto osobito kvalitetnu hi-fi opremu kod kuće, no kada sam nabavio originalan primjerak, shvatio sam da je ta prva kaseta ustvari identična po lo-fi kakvoći, te da je definitivno hardcore-punk, a ne metal.
Odavno Voivod ne zvuče tako i odavno im svaka pjesma ima svoje kompleksne figure: ovdje su ponegdje dozvoljene i dulje gitarske solaže poput "Holographic thinking" u rascjepkanom blues dijapazonu koji, kao i mnogo ranijih pjesama neshvatljivo odlazi u fade-out, a primjerice rasplesani tempo "The world today" fiksira neobičan surf s makabričnim jazzy kompenzacijama aludirajući na King Crimson križan s Hawkwind i uronima u funkirani new-wave kakvog su svojevremeno svirali Leb i Sol, odnosno svetim štivom kako bi danas htjeli zvučati retro post-punk izvođači kojima manjka svirački jaka podloga. Uvodni riff "Quest for nothing" je previše sličan "Creeping death" Metallice, mogao se izbjeći, a i tempo je šibajući thrash s nekoliko vokalnih duplanja, dok je završna "Memory failure" šarmantno razbijanje math formata zahvaljujući toj novijoj liniji basa i gitare koja se sjajno uigrala u zadnjih 6-7 godina da Lanegvin i Snake mogu raditi što god hoće na neodoljivo zabavan i pristupačan način.
Lirska fabula su sesije društvenih komentara i kratkih priča o distopijskoj tehnologiji s dezorijentirajućim paranojama pojačanih isušenim svijetom u doba pandemije, aktualna je i ciljana, pomalo i neočekivana oklada što se nazire kao otkupljenje u poliritmičkoj jazzy vožnji. Ovo je njihova ulaznica za ponovnu aktualnost u organiziranom naprednom kaosu. Dali su svoj odgovor koji se i očekuje od velikog benda.
Naslovi: 1.Paranormalium, 2.Synchro anarchy, 3.Planet eaters, 4.Mind clock, 5.Sleeves off, 6.Holographic thinking, 7.The world today, 8.Quest for nothing, 9.Memory failure