Konačno album s novim gitaristom. Ma sve super, samo je zaškripala poetska inspiracija.

Trinaesti studijski album kanadskih legendi jednog od najmekših izdanaka progressive-thrasha prvi je s novim gitaristom Daniel Mongrainom Chewyijem koji je donio potpunu svježinu i novi elan. Očekivalo se da će Chewy biti samo slabašna sjena pokojnog Denisa D'Amoura - Piggyija koji je 2005. umro od raka. Podsjetimo, nakon Piggyijeve smrti bend je na njegovom laptopu pronašao brdo snimljenih riffova i na temelju uputstava koje je ostavio, snimljena su dva ne osobita albuma "Katorz" (2006) i "Infini" (2009). Na tom posljednjem ekipi se ponovno priključio originalni basist Jean-Yves Thieriault - Blacky nakon 17 godina odsustva i vrludanja po elektronskoj i dance muzici. Kako kome, no Voivod su na nekim albumima više nalikovali po zvuku i stilu na art post-punk/r'n'r nego li na heavy bend, pa zato i nisu zbog svojih kombinacija s progressive aranžmanima nikada izazivali osobitu pozornost klasične metal headbanger armade, ali daleko od toga da svojim transžanrovskim elementima nisu stvorili zavidne inovacije. Čist zvuk, čisti vokali Denisa Belanger - Snakea, prepoznatljive varijacije brundavih funk, blues i melodičnih basova, kompaktna svirka i ne osobito brzi tempovi ostali su i dalje prisutni na ovom pravom albumu koji više nema nikakvih ostataka iz Piggyijeve arhive.

Dakako, najveći zadatak i teret pao je na Chewyija koji je u bendu još od 2008., ali tek sada mu je data šansa da se dokaže kao individualac i da konačno prestane biti samo Piggyijeva zamijena. Ove pjesme su stvarane nekoliko godina i vjerojatno je svima u bendu na prvom mjestu bila njegova vještina i način na koji će svoju tehniku ukomponirati u nimalo jednostavan stil, a to što je Chewy ovdje prikazao u određenu ruku izlazi iz klasičnih referenci Voivod priskrbljujući im novi šmek - artistički. Njegova svirka kratkih riffova bez mnogo disonanti i s podosta 'bremze' na distroziji oduzima onaj standardno masan gitarski ton srednjih registara, no daje mu mnogo prostora za staccato melodije, interludije, pa čak i jazzom obojene sintagme koje u većini pjesama i nemaju mnogo veze sa thrashom. Sve skupa to priziva onaj metalni duh Frippove tehnike u King Crimson, tako da se na albumu ne nalazi niti jedna klasična thrash pjesma s masno odfrljenim riffovima. Isto tako, nema onakvih pjesama kakve su bile na prva tri Voivod albuma; uostalom očekivati tako nešto je isto kao tražiti od Metallice repeticije remek djela "Ride The Lightning" ili "Master Of Puppets".



A naslovnom pjesmom "Target earth" koja otvara album funk-metal tehnikom, nadasve originalnom koja nema veze sa Primus, Faith No More ili nekim srodnim bendovima, prva asocijacija može djelomično upućivati na zvuk albuma "Nothingface" iz 1989. Snakeov vokal je režav, ali konstrukcijski melodičan s razmaknutim teksturama, a čak ima i određenog repanja u tome. Uostalom u narednoj "Kluskap O'Kom" pjeva polumelodično na granici repanja i gromkih punkerskih krikova uz brzi thrasherski tempo i progressive strukturu. Uz ovu, jedine thrash stvari su još "Corps etranger" i "Artefact" koje dolaze pred samim koncem albuma. "Empathy for the enemy" se nastavlja na priču "Nothingface" zvuka i stila, čak i na "Angel Rat" (1991) epohu; to je pjesma više u P.I.L./ Gang Of Four/ Mission Of Burma post-punku nego li u metal stilu. A može se čuti i industrial elemenata od kojih Voivod nikad nisu bježali. Najdulja "Mechanical mind" ranije je objavljena kao najavni singl s elektronskim uvodom i najmekšim gitarskim radom, no tehnički je jedna od najkompleksnijih. Po stilu idealno odgovara tvrdim King Crimson radovima, no dakako, Fripp i kompanija u 70-im nikad nisu prakticirali prebrze ritmove, niti su vokalisti imali išta sa Ozzyijem (Osbourneom, naravno) kao što se to može osjetiti u Snakeovom glasu i tehnici koja ide u harmoniju. Uz to, pjesma je jedna od rijetkih u kojoj je Chewy odvalio solažu. U sredini albuma smještena je "Warchaic" s laganim psycho uvodom (nije daleko od P.I.L. "Metal Box"), no daljni tijek se razvija znatno žešće, ali i na principu minimalističke gradacije progressive tehnike s ponešto galopa i podosta isprekidanog groove-a u kome se opet osjete natruhe King Crimson. Ali dojam je da ima i u svemu tome praznog hoda. Sličnosti pokazuje i pjesma "Kaleidos". Ako se traži jedna klasična Voivod pjesma, ona se nalazi u "Resistance" s kratkim riffovima, relativno brzim tempom, malo kompleksnijom strukturom, drugom Chewyijevom solažom (ovaj puta najduljom), dok je posljednji dio malo odlutao i do doom tempa. Jedino nije jasna posljednja "Defiance"; iznosi samo minutu i pol, ima solidnu početnu kinetičku energiju i kad Snake počne pjevati odlazi u fade-out. Huh! Nedovršena je. Zašto?

Ako su Voivod strahovali da će zbog gubitka Piggyija s novim gitaristom postati bend 'druge lige', onda su bojazni neopravdane. Chewy je dostojno nasljedio 'žice', ima svoju individualnu originalnu tehniku s kakvom se malo koji gitarist iz metal branše može pohvaliti - ne udara besomučne riffove i rafale, te svira koncizno i autoritativno bez silovanja. Druga strana priče su tekstovi koji prolaze - dođu i odu. Na njima je evidentan manjak inspiracije koji se svodi na zabavljačko pumpanje 'gasa' za koncerte i malo toga se u njima može naći dubokog, poetičnog i zanimljivog premda ih je Snake jako dobro otpjevao. Same kompozicije su idealno odmjerene s odličnom produkcijom i friškim, modernim zvukom koji i dalje sugerira da su Voivod još uvijek korak ispred vremena i svojih rivala. Na prvo slušanje bi se reklo kako je ovo fenomenalan album, no s vremenom se otkrivaju neke njegove mane. Tehnički i svirački besprijekoran, ali poetski vrlo klimav.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/02/2013