Kako, pa zar već novi album? Može se oteti iznenađenje da su ovi Kanađani tek nešto godinu i pol nakon odličnog "Synchro Anarchy" (2022) realizirali novo dugosvirajuće ostvarenje. Jesu, samo naslov ukazuje na drukčiji poredak stvari jer je ovo ustvari nova prerada starih manje-više klasika s prvih 10 albuma zaključno do 2003. godine, odnosno obuhvaćen je dvadesetogodišnji period prkosnog busanja s hordama thrash metala i ustaljeno standardnih shema koje su radosno negirali kreirajući vlastite idiosinkratične eksplozije koje se još uvijek poštuju, ali vrlo malo koriste. A zna se i zašto. Metodički i tehnički su teške i zahtjevne za klasično thrash, pa i tehnical metal prilagođavanje. Najstarija pjesma "Condemned to the gallows" s kojom se zbirka otvara datira još iz 1983. s njihovog prvog koncerta snimljenog na običnu audio kazetu koja je s vremenom postala legendarni demo dragulj kada su još bili opaki hardcore-punk. Uz to, ovo im je bila druga pjesma koju su kao klinci napravili još ranih 80-ih, a ovdje je odličan primjer razbacivanja s ostavštinom utjecaja teške scene 70-ih s nezaobilazno smiješnim, pomalo i naivnim pristupom pokušaja stvaranja unikata, ali ništa zato. I onda se kronološkim nizom redaju "Thrashing rage" s drugog albuma "Rrroooaaarrr" (1986), "Killing technology" (1987), "Macrosolutions to megaproblems" (1988), "Pre-Ignition" (1989), "Nuage fractal" (1991), dementna "Fix my heart" (1993), "Rise" (1997) s iznenađujućim gostovanjem starog, osporavanog basiste i pjevača Eric Forresta (1994-2001), "Rebel robot" (2003) uz učešće još jednog otpadnika Jason Newsteda, a oni pravi fanovi će primijetiti da s albuma "Negatron" (1995) nema prerađenog zgoditka.



Naslovna, jedina posve nova pjesma "Morgöth tales" dođe kao apsolutna radost u zamršeno slobodnoj vizuri tsunami nepredvidljivosti poput posljednja dva-tri remek-djela ""Target Earth" (2013), "The Wake" (2018) i spomenutog "Synchro Anarchy" sugerirajući novi vrhunac katarzične euforije i ludila koja se, izgleda, priprema. Same prerade su frenetično jurišave s neočekivanim promijenama bez žrtvovanja vlastitog identiteta, uzmimo za primjer "Rise" iz one često negirane i prezrene faze zbog Forresta, te jezivu psihodeliju "Rebel robot" izokrenutu u krajnje suvremen stil. Ovdje se zorno pokazalo zašto je bend u svoje 4 decenije rada, a posebice u prve dvije uspio privući toliko različitih generacija publike sa sasvim drugačijim stilskim ukusima od standardnih thashera i hardcoreaša, preko psihodeličara, ljubitelja progressive rocka, post-punka/ new-wavea, industriala, math-rocka, grindcorea, space rocka, teškog bluesa, eksperimentalnog i alternativnog metala...



A dokaz za to je i još jedna u nizu njihovih obrada. Sjetimo se samo da su znali raditi svoje verzije Venom, Slayer, Pink Floyd, teme iz filma "Batman", JG Thirlwella, King Crimson... Tako su ovdje na kraju ovog neočekivanog remonta ubacili svoju varijaciju Public Image Ltd. "Home" s onog hard/ post-punk monumenta "Album" iz 1986. dobrim dijelom izvitoperivši originalni izvornik John Lydona, no ništa zato. Oduvijek su imali smisla za žanrovske rekapitulacije suprotstavljajući se oportunistima i zagovornicima oldschool klišeja. To jest, ako u ovakvom žaru pripremaju novi album, bez obzira na ovakve transžanrovske metamorfoze, nesumnjivo jest da bi se podjele i nesuglasice između ukusa starih i novijih fanova mogle smanjiti.

Naslovi: 1.Condemned to the gallows, 2.Thrashing rage, 3.Killing technology, 4.Macrosolutions to megaproblems, 5.Pre-Ignition, 6.Nuage fractal, 7.Fix my heart, 8.Rise (feat. Eric Forrest), 9.Rebel robot (feat. Jason Newsted), 10.Morgöth tales, 11.Home

Ocjena (1-10): 8,5

horvi // 31/10/2023