Ovo bi se slobodno moglo nazvati i 'razni izvođači' iliti 'various artists', a i kompilacija, međutim, baš i nije tako. RootsInSession su s Marcusom iz Brain Holidays napravili svojevrsnu zvrkariju na jednu te istu pjesmu ugostivši 7 vokalista, što muških, a što ženskih, te sama ideja nimalo nije loša. O svemu što je prethodilo ovom zabavnom i nadasve ležerno opuštenom izdanju mogli ste već ranije saznati www.terapija.net/njuz.asp?ID=30676, pa nema svrhe ponavljati promotivni press-pijar. Ovo je decentni povratak u neke daleko bolje dane i bolja vremena kada su fanovi tražili raritetne snimke, bootleg izdanja, piratske snimke i svašta nešto izvan dosega zvaničnih diskografija svojih idola otkrivajući štošta toga. Ponekad fantastičnog, ali najviše otpada koji s razlogom nikad nije postao službeni dio nečije karijere. Primjerice, osobno imam neke raritetne koncertne i studijske snimke Jimi Hendrixa koje nikad nisu službeno objavljene; neke su zaista fenomenalne, ali na nekima je toliko bio opičen drogama i derivatima da se sam pogubio u svirci, pa jedno desetak koncertnih zapisa Bob Marleya, Soundgarden, Public Enemy, Beastie Boys, Ice-T, koji uistinu variraju od nemila do nedraga, pa Gang Of Four kad su brljavili, Kraftwerk s nekih ranih turneja iz sredine 70-ih po USA dok im se elektronika zbrćkala, a oni su se svađali na pozornici, U2 kad su bili pijani i napušeni, Captain Beefheartovih svađanja s publikom, Tom Waitsovih glupih ispada, Zappinih degutantnih eksperimentalnih promašaja i još gomile toga svačega. Uglavnom, sve je to bilo van domašaja nekakvih radara, čak i njihovih matičnih etiketa s kojima su imali ugovore, a imam bome i sličnih snimaka domaćih izvođača.

Trend ovakvih, uvjetno rečeno čudnovatih ekshibicija je relativno na vrijeme otkrio show-biz još u vrijeme Elvis Presleya kada je mahnito klatario rokačinu bez distorzije na gitari (uvedena je tek 1962.), pa se posegnulo u logičko opravdanje: spasiti kralja, kraljeve, manje kraljeve i kraljice, carice i ine zvijezde i zvjezdice od medijskog promašaja, te zataškati nesklade ako se kojim slučajem otkriju od prokletih novinara i paparazza. Stvoren je remiks i extended version sa slobodnim derivatima, a publika je dobila svoju porciju 'onog nečega' iza paravana. Da ne pametujem i da se ne vraćam u povijest slavnog doba vinila gdje se uistinu moglo naći svačega, čak su neke kompanije detektivski tražile gdje su snimke procurile i tko ih je otisnuo na vinil (ili audio kasetu), ovo je jedna od takvih, vrlo sličnih priča formatiranih u novom, ušminkanom dekoru, a govori o jednome: neinventivnosti autora koji je jednu pjesmu ponudio izvođačima da je otpjevaju kako god žele bez obaveze na nekakav zacrtani libreto koji, uzgred, nije niti postojao bez obzira na riddim (ritam) s patwanskog dijalekta Jamajke.



Reggae sa simpatičnim humpa-cumpa ritmom s jednom te istom melodijom uz tek nekoliko devijacija provlači se tokom ovih 8 pjesama. Ispočetka, sve to krene vrlo uzbudljivo, a i gabariti pjesama su vrlo kratke pop forme pazeći da ne prelaze 3 minute. Učestalo dosadna legato reggae gitara bez ikakve kreativne sprege (nema niti jedne solo dionice ili intervencije), duboki elektronski bas, klasičan 4/4 ritam umjerenog tempa napenalenog za ples i disco podij, malo synth staccata, poneki efektić s insinuacijama na duhače, ono klasika pop-reggae zvuka plićeg od najbanalnijih UB40 križanih s Ace Of Base. Disko đuska za Dubioza Kolektiv audijenciju, taman prodirući od seoske krčme u kojoj divljaci Nirvana i Rage Against The Machine sviraju na mp3 džuboksu s otprilike 20.000 pjesama jedva čekajući konobaricu da ga isključi i pusti nešto pametnije, recimo Bijelo Dugme i Parni Valjak, a onda, eeee…, zna se - Eddy Granta koji otvara percepciju na višlji stadij! Tada se nitko neće buniti niti zanovijetati. Reče mi jedan kolega koji je jako dugo glazbenik baveći se svirkom u cover bendu: Horvi, mi se trudimo odsvirati puno toga jako zajebanog i teškog od Steely Dan, Weather Report i War do Galliano i hitova James Browna, a onda ti dođe ekipa i traži Azru, Balaševića, Čorbu i Čolu (Zdravka Čolića). Uh, jebemu, uvijek ispada da smo promašili ceo fudbal. A moraš svirati jer si plaćen za to…



Raspoljotka je ovdje evidentna iskra u samo 24 minute na jednu te istu temu, slobodno se reče lajt-motiv što neprekidno traje bez ikakvih značajnijih promjena - čuo si jednu pjesmu, čuo si sve. Ovdje se jedino potrudila dobro odvaliti SASSJA s "Ljubi seka" podsjetivši na vrckavost Tajči "Bube su u glavi", dok su ostali, premda vrsnih vokalnih intenziteta uložili napor 'be high for party' (kako tko), a on je uistinu jako težak na zadanu temu. Zadnja je čak instrumentalka sa ska medikamentima i djelićem psihodelične atmosfere kao da ju je uradio pokojni Rajko Dujmić kada je 1978-81 skidao svecke žvake, uglavnom one Talijane sa San Rema, a bome i BoneyM za pjesmu "Ti si moja kiša blaga" - "Never Change Lovers In The Middle Of The Night". Provjerite ako ne vjerujete. Isto tako je i ovo sve jedan jako simpatičan plagijat bez puno glazbenog, kreativnog i sviračkog truda. Jedna pjesma u 8 verzija. Solidno za odštampati vinil od 24 minute koji svjedoči o, istina, jako dobrom producentskom extended zahvatu kojeg će se, možda, neki od prisutnih izvođača kasnije posramti kao da su bili dio danas neke omrznute partije ili stranke. Samo zabavno djelo prožeto jednoumljem.

Naslovi: 1. ANIИA - Move, 2.ITALEE - Super beings, 3.MAJA ZALOŽNIK - Pusti me naj grem, 4.SASSJA - Ljubi seka, 5.MANE (Conquering Lion) - Roaming, 6.TADIMAN - Musicman, 7.BUDA - Lockdown, 8.Lockdown ska riddim

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 25/06/2021