Peto ukazanje The Stranglersa dogodilo se u predivnom ambijentu drevnog rimskog kamenoloma u Vinkuranu nedaleko (4 km) od Pule, s istog mjesta nekoć se vadio kamen i za izgradnju pulske Arene, a sam kapacitet lokacije predviđen je za oko 1200 posjetitelja.

Dosad su The Stranglers triput nastupali u Zagrebu (29. 6.1978. i 22. 5.1990. u Maloj dvorani Doma sportova te 13. 6. 2002. u dvorani kina Studentskog centra), a posljednji put su nastupili 21. 8. 2019. na pozornici tvrđave sv. Mihovila u Šibeniku.) Nakon ta dva zadnja koncerta u Zagrebu dolazi i do prekretnica u djelovanju benda, u kolovozu 1990. osnivač, giitarist i pjevač, Hugh Cornwell, napušta bend, a 2006. napušta ga i drugi pjevač. Paul Roberts. Zanimljivo je i da su The Stranglers trebali nastupiti na festivalu Rock On Rock na Krku, 4. 8. 2002., uz Simple Minds i Iggyja Popa, no kako im jedna poznata lopina od organizatora u Hrvata ni pred samo polijetanje aviona nije htjela poslati potvrdu o uplati honorara, s pravom su odustali. Srećom je jedan član benda potpisniku ovih redova pravovremeno poslao e-mail s objašnjenjem te žaljenjem zbog te neugodne situacije, pa je samim time izbjegnuto veće razočaranje, a koje su doživjeli ostali posjetitelji koji su o nedolasku benda saznali tek na otvaranju samog festivala.

Od zadnjeg nastupa u Šibeniku bend je ostao još bez dva člana prvotne postave, klavijaturist Dave Greenfield je preminuo 2020. godine, a bubnjar Jet Black, tada već duže koncertno neaktivan, preminuo je 2022. godine, tako da je iz te postave ostao samo basist, Jean-Jacques Burnel, u svojoj dobi od 73 godine. Trenutnu postavu čine Jean-Jacques Burnel na bas gitari i vokalu, Baz Warne na gitari i vokalu (od 2000. godine), Jim Macaulay na bubnjevima (od 2018. godine, ali od 2012. - 2018. samo član postave na turnejama) i Toby Hounsham na klavijaturama (od 2021. godine).

Bend je 2021. godine objavio iznimno dobar album, Dark Matters, jedan od njihovih najboljih u 2000-ima (one iz 1990-ih je nekako možda najbolje zaboraviti, osim možda albuma Stranglers In The Night), a prošle godine su The Stranglers velikom turnejom obilježili i 50 godina postojanja.

Prateći setliste s ovogodišnjih nastupa moglo se uvidjeti da je setlista i dalje u slavljeničkom tonu, odnosno presjek njihove karijere, uz dvije kompozicije sa zadnjeg albuma. Znači sve predispozicije su bile tu: prekrasna lokacija, odlična setlista, bend koji je stigao dan ranije i opuštao se u posjeti monumentalnoj pulskoj Areni, brojni fanovi od kojih dosta Britanaca koji posebno doputovali zbog tog koncerta… Nedostajala je samo ona povoljna meteorološka komponenta. A ona te večeri nikako nije bila sklona.

Predgrupa te večeri, zagrebačka Phantasmagoria, imala je sreću što je svoj set pjesama (korektno) odsvirala u zapravo normalnim vremenskim uvjetima, uz tek nešto malo pojačan vjetar i pokoju kap kiše. Točno prema satnici, u 22 sata, krenuo je kratki intro, "Non, je ne regrette rien" od Edith Piaf, a odmah zatim uslijedio je "Waltzinblack" s albuma "The Gospel According To The MeninBlack" i na pozornicu su ušetali" Ljudiucrnom". Moćan početak koncerta s "Toiler On The Sea", "Duchess", "(Get A) Grip (On Yourself)" i "Relentless" pratio je sve moćniji vjetar i sve moćnija kiša, tako da ni dopušteni kišobrani a ni kabanice koje oni pripremljeniji ponijeli nisu mogli spriječiti posjetitelje da ostanu "Ljudiusuhom". Sam bend te neprilike nisu omele da s pozornice pružaju svoj prepoznatljiv robustan i bogat zvuk te sirovu energiju, a to je publika itekako znala prepoznati. "Midnight Summer Dream" odlično se uklopila u ovaj kišni ambijent budući da je kiša jedan od lirskih motiva dotične pjesme. Kad je na red došla "Always The Sun", dijametralno suprotnog naslova od vremenskih (ne)prilika tijekom njezinog izvođenja, izmamilo je to osmijehe kako publike tako i samog benda, a posebno prvi stih iste: "How many times have you woken up and prayed for the rain?".

Ironija nikad bolje pogođenija. Nakon nje uslijedila je "Breathe", odlična pjesma koja zatvara zadnji album "Dark Matters", ali koja je zatvorila i skraćeni regularni dio koncerta, jer kuda će se neumorna kiša probiti nego do klavijatura, miks pulta i ostalih pratećih elektroničkih spravica. U tom trenutku se bend uz isprike i žaljenje povukao s pozornice, ni sami ne znajući hoće li se uopće vratiti na nju. Određeni dio publike se zaputio prema izlazu, neki su se sklonili uza zidine kamenoloma koje su još uvijek isijavale toplinom sunca koje iste grijalo taj dan, a neki su ipak ostali u prvim redovima dozivajući pljeskom, povicima i ovacijama bend da se vrati. Nakon nekih 20-ak minuta prekida The Stranglers su se vratili na pozornicu uz komentar u stilu: "Pa ne možemo samo tako pobjeći kao pi**e!". Na prve taktove "Golden Brown" preostala publika, a i ona koja se počela vraćati, zaboravila je i na kišu, i na poprilične lokvetine koje su se dotad stvorile, i na vjetar koji je prodirao kroz sad već nekima promočenu odjeću i obuću. Sveopću radost i ushit donijele su "Hanging Around" i "No More Heroes", pjesme s prvog odnosno drugog albuma, a kojima je furiozno okončan ovaj prekratak, ali svakako upečatljiv koncert. Uslijedio je naklon izdržljivoj, raspoloženoj i tad već pri kraju malobrojnijoj publici nego na početku, i to je bilo to.
The Stranglers su ponovno dokazali da još nisu za odlazak u neku rock ropotarnicu, i u ovoj inkarnaciji i dalje suvereno vladaju pozornicama, a zadnji album također je pokazao da i dalje pronalaze glazbene ideje koje ih već preko 50 godina čine prepoznatljivima i jedinstvenima. Svjesni i sami da je ovaj koncert zbog spomenutih vremenskih prilika ostao nekako nedovršena priča kako za njih tako i za publiku, bend je na društvenim mrežama ostavio poruku: "We'd love to be able to get back and finish the job…". Nadajmo se da će se to i ostvariti.

myrro (rattus mironicus)

terapija // 13/07/2025

> vidi sve fotke // see all photos

PS: P:S.
Ove smo godine u Hrvatskoj na proljeće imali prilike vidjeti i nastup Hugha Cornwella, osnivača, gitariste i prvog pjevača The Stranglersa. Neki tvrdokorniji fanovi benda (ili oni daleko manje upućeniji) i dalje smatraju da je bez njega bend samo karaoke verzija The Stranglersa, iako je Baz Warne član benda punih 25 godina (od toga 19 kao glavni vokalist), a Cornwell je bio član "samo" 16 godina.
Hugh Cornwell je samostalno donio odluku o napuštanju benda 1990. godine, no tad su u bendu bila preostala trojica članova, od kojih je jedan uz Cornwella, Jean-Jacques Burnel, bio itekako kreativan autor i suautor mnogobrojnih hitova benda, a i onih nekima manje poznatijih pjesama. J. J. Burnel je novo kreativno partnerstvo pronašao u Bazu Warneu, koji svojim glazbenim i scenskim doprinosom, prema vlastitom sudu, itekako dobro održava identitet The Stranglersa. Iako mi i dalje drag te ga cijenim, glas mu i dalje ima onu prepoznatljivu boju, staro gunđalo Hugh snima prosječne i ne pretjerano uzbudljive albume, svira u manjim ili malim prostorima, dočim se The Stranglers zadnjim albumima iznova i iznova redefiniraju te i dalje pune velike dvorane ili su među glavnim izvođačima na pojedinim većim festivalima. Sapienti sat!

P.P.S.

U fotogaleriji se nalazi originalna setlista pjesama koje su trebale biti izvedene te večeri.