Ovakav eksperimentalno-avangardni black metal volim. Krallice iz New Yorka, kvartet koji praktički radi bez ikakvih promjena članstva još od osnutka (2007.) neprekidno tumara po kutevima psihodelije s vrlo interesantnim tehničkim fleksibilnostima i stilskim preobraženjima nastavljajući otprilike tamo gdje se Blake Judd zaustavio s Nachtmystium rasturivši bend još 2014. godine, a baš takvih i manjka u žanru. Svako malo dodavajući koješta u svoj stil, ovaj četverac ne haje mnogo za užurbanu black metal armadu koja se kači na što profinjeniju produkciju, dapače, stiče se dojam da idu u što prljaviji izraz posebice nakon što im je Profund Lore otkazao ugovor poslije trećeg albuma "Diotima" (2011), a oni su potom naredali 8 d.i.y. izdanja: četvrti "Years Past Matter" (2012) nije imao nazive pjesama već samo "IIIIII", peti "Ygg huur" (2015) je uvršten među najbolje metal albume godine na gotovo vodeća mjesta po Pitchforku, MetalSucksu, Spinu i Stereogum, a prethodni "Mass Cathexis" su objavili prije samo 7 mjeseci ne davši mu čak niti određenog vremenskog zamaha da profunkcionira kod fanova, kad li evo već novog, desetog po redu. Prije svega, ovo su vješti zajebanti i dakako, odlični glazbenici kojima ništa nije nepoznanica. Zafrkavali su se po FB i bandcamp stranicama da rade sukladno s pravilima o samoizolaciji, te da je svaki instrument snimljen na odvojenim lokacijama, primjerice bubnjevi su snimljeni preko telefona, a vokal u automobilu pored neke obližnje njujorške močvare. I fakat, dobili su željeni efekt: cjelokupan zvuk je mutan i nejasan, zlokoban, ponižavajuće degradiran s mnoštvo ambijentalnih dark-wave/ gothic struktura syntha i rada po tipkovnicama, no to je perfektno uređeno za najgoru noćnu moru koja iz hipa pojede svu moguću koncentraciju.

Jest, prva pjesma "Folds of plasma" meni ne 'sjeda' osobito; gitarist Colin Marston protežira u nekoliko navata sladunjave 'catchy' reference a'la hair-metal 80-ih, ali bubnjar Lev Weinstein maršira zgubidanski od nemila do nedraga bez ikakvih blastbeatova, te se ne bih osobito zadržavao na ovoj pjesmi punoj kompleksnih devijacija s izletima u eksplozije hardcore gabarita. Ono najbolje tek slijedi: "Dilution" je već drugačija priča izranjajući iz mrakova dubina ambijentalne psihodelije radom syntha i režavom bas linijom Nick McMastera razbijajući fragmente na de-kompozicijski pristup s iščekivanom eksplozijom koja nikako da dođe. Ovdje su synth funkcije vrlo staloženi melodični lajt-motivi, a režavo brundanje frontmena i glavnog gitariste Mick Barr-a o mrtvacima i dušama u vlastitoj razrijeđenosti daleko od svjetlosnih obrisa samo dodavaju pečat turbulenciji fabule 'demonskog božanstva' Covid-19 koje nas je počastilo sviješću da svi konačno moramo u grob. Mračni electro-industrial uvodnik "Still" kao preslikan iz ranih dana post-punk avangarde Joy Division + Public Image Ltd. šiba opaki kraut-rock repeticija upečatljivom synth harmonijom u zgusnutoj melodičnoj šarži molitvu prolaznosti s obzorom na prošlost odbrojavajući dane s neprihvatljivom nepravdom i pogledom na grijeh, a interesantno, ovdje ama baš nema nikakvih izraženih gitara.



Prvi pravi urnebes kojeg prikazuje bubnjar je "Mass for the strangled", kaotično abrazivna kompozicija u kojoj se protka i ponešto melodičnih gitarskih staccata, poplava takozvanog razumijevanja sakrivajući se bez razloga u očima mrtve lijenosti i hrpe spaljenih medvjeda; zadnji dio je isključivo psihodeličan i slobodno ekspresivno usmjeren na mračni ambijent. "Sapphire" je po meni jedan od prvih istinskih vrhunaca: Weinstein bez obzira snimljen na mobitel, telefonom ili nekako drugačije dobre 3 minute drži učestali prigušeni topot (nisu blastbeatovi) dok Barr kratkom lirikom kao iz najdubljih ponora pakla prezentira ljudsko licemjerje: 'da uljepšam ovu mudrost koja tone u letovima čežnje, poput safira, neotkrivenog životnog izvora, zvuk omotava, uništava i stvara u opakoj mimikriji ono što se zove čovjek', da bi se kompozicija pretvorila u neobičan (ne)sklad The Cure fantazija na što je Blake Judd stalno obraćao pozornost. Drugi dio skladbe je čisti The Cure konvertiran u black metal, od tamo albuma "Faith", "Pornography", "The Head on the Door" ili "Kiss Me, Kiss Me, Kiss Me" gdje su reference psihodelije bile najjače izražene, a sasvim nesvjesno su kumovale i black metalu i post-rocku. To se još bolje vitalizira u laganici "Disgust patterns" sa čistim staccato gitarama i očekivanom attacku neandertalno mahnite fiksacije za urnebes i abrazivne kompleksne klopke koje su većinski dio ove vrlo zahtjevne pjesme, da bi naslovna "Demonic wealth" otkrila čaroliju albuma 'demonskog božanstva' ili bogatstva. Čovjek je paradoks prirode, ekološki uništavač svega dobroga i nije mu mjesto da živi na zemlji. Pjesma govori o losu, sjevernoameričkom jelenu koji još uvijek živi u divljini, ali mu prijeti izumiranje. Elem, ovo je osviješteni ekološki album koji govori o našoj ljudskoj taštini, podcjenjivanju prirode i sklada, a zauzvrat smo dobili kugu, koleru i Covid-19 jer se nismo na vrijeme postarali da živimo u skladu s prirodom. Tako nam i treba kad izabiremo najlošije među najgorim smradovima da vode politiku, zakone i ekonomske strategije na ovoj jedinoj nam majčici, oskvrnjenoj Zemljici.

Naslovi: 1.Folds of plasma, 2.Dilution, 3.Still, 4.Mass for the strangled, 5.Sapphire, 6.Disgust patterns, 7.Demonic wealth, 8.Resistant strains

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/03/2021