Stvar kod ovih nesvakidašnje neuobičajenih inovatora jest redoviti faktor iznenađenja koji ih nadaleko razdvaja, točnije udaljava od black metala u kojeg su strpani, doduše i vlastitim afinitetima po zasluzi na račun sve bogatije, a i šarolikije diskografije. Naravno, okorjeli blejkeri što su ih tu i tamo podržavali, posebice u prvoj fazi karijere, ovdje imaju sve više razloga da ih ignoriraju, ali, to su sad individualni kompromisi s predrasudama što je ustvari black istom ko' što su onomad prvi punkeri prezirali Johnny Rottena i Public Image Ltd. da to više nije bio punk. Koješta. Neću cjepidlačiti. Krallice nastavljaju svoju impozantnu metamorfozu nakon Covida ostajući čvrsto prikovani uz smisao i stav blacka formatirajući nove horizonte odvaživši se za skoro instrumentalan album imenovavši sve pjesme naslovom albuma označivši ih kao 'part I, II, III i IIII' ne obazirući se na duljine, a pogotovo ne na špekulantski ciljane obrasce i formate. Drugo, krikovi su ovdje u čisto semantičkoj funkciji najhumanijeg instrumenta - ljudskog glasa što vapi, ne tamo negdje iz dubine svemirskih prostranstava nego sa majčice zemljice, a u mnogo sekvenci Colin Marston obilato fila synthove na Nicholas McMasterova gitarska staccata. Valja spomenuti da Marston ima još dva projekta Arelseum i Indricothere koji su pokrenuli zadivljujući dvodijelni projekt ALL TIME / OLD TIME što se sastoji od nekoliko synth kompozicija s više od sat vremena. Čak su i riffovi reducirani na puku banalnost pro et forma kao i uporaba blastbeatova tek se samo periodički pojavljujući u ovoj psihodeličnoj šarži s progressive pristupom, teško je reći na razini Pink Floyd ili King Crimson, ne, ovaj četverac radi svoj zasebni kolaž starog progressive-rocka, onog iz cirka 80-ih (nikako iz 70-ih) s gothic/ dark anomalijama potiskujući agresiju na marginu konceptualnim simbiozama slobodnih, često atonalnih putešestvija u primjerice kraćim komadima "Part II" pri čemu je odlično iščašenu math-funk rolu odigrao basist Mick Barr.



Taj friški black pristup najizraženiji je u najkraćem "Part III"; tu se van svake sumnje akceptira na math-blacku koji kao takav još nije službeno prihvaćen kao žanr, a impozantan "Part IIII" u trajanju od čak 21 minute pokazuje spomenuti Marstonov interes za solo skladbe utjelovljenjem orkestriranih i simfonijskih referenci u čvrste linije kanona i idiosinkratičnih melodija s fiksiranim prostorom u rezonantno dekoriranom kozmosu s osjećajem prijatne božanske euforije. Kompletan zvuk albuma je radostan, nimalo hladan jer čak i u svojim tužnijim dijelovima dominira strastvena romantika koja se povezuje sa suprotnim odrazom tamnog ogledala svemirskog levitiranja. Ustvari, ovaj posljednji dvadesetominutni stavak, inače prvi im te dužine u karijeri, možda su trebali i mnogo ranije napraviti što bi privuklo pozornost nezavisnog auditorija koji se ne obazire mnogo na te žanrovske devijacije.



Ovakva bogata integracija instrumentala usmjerava na toplu i afirmirajuću cjelinu postavivši se na čelo novog ustroja benda koji je tehnički gledano još uvijek black svako malo otvarajući se novim ekspresijama ne osvrćući se na ranije eksperimente kao što su bili primjerice onih 5-6 od "Yogg Huur" (2015) sve do EP-ija "Wolf" (2019). Po tom rezonu, ovime albumom su ponovno pokazali neograničen i nezaustavljiv istraživački potencijal što može privući i mnogo širi spektar publike što ne treba biti nužno vezan uz sam metal diskurs. Sjetite se samo francuskog Alcesta koji je od blacka okupio shoegaze, post-rock i indie-rock audijenciju. Kraće, ovaj album čeka da zgrabi sasvim nove fanove, a za stare tu je jedan bonus "far from earth", do sada neobjavljena vokalna, skoro pa klasična black stvar tiskana samo na vinilnom nosaču.

Naslovi: 1.Porous resonance abyss part I, 2.Porous resonance abyss part II, 3.Porous resonance abyss part III, 4.Porous resonance abyss part IIII, 5.BONUS: far from earth

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/08/2023