Zašto je metal najpopularnija rock sorta u Finskoj otkriva ovaj odličan album nadahnut folklorom i jezikom naroda Saami. Preporuka ljubiteljima The Pogues - ovo se guta kao alva.

Korijeni ovog zabavnog folk-metal banda iz Lahtija (Finska) sežu u 1993. kada je pjevač i gitarist Jonne Jarvela pokrenuo folk duet Shamaani Duo. Inspiriran činjenicom da se tada u svijetu pojavio veliki nacionalni ponos mnogih zemalja trećeg svijeta u obliku world-musica, Jarvela je posegnuo u tradicionalnu baštinu finske manjine, naroda Saami i na jedan određeni način uspio spasiti njihov melos, jezik i kulturni izraz od zaborava. Koristio je tradicionalni yoik vokalni izraz na samskom jeziku, no nekog većeg interesa za njegov rad nije bilo. (Treba razlikovati narod Saami koji su razmješteni po Skandinaviji i istočnoj granici Finske s Rusijom od naroda Samojedi koji žive u sjeveroistočnom Sibiru na azijskom dijelu Rusije.) Kasnije, tijekom '90-tih Jarvela je sastav proširio iz kućnog projekta u standardni metal sastav imenom Shaman koji se bazirao na pjesmama iz ostavštine Shamaani Duo, da bi nakon dva albuma objavljenih 1999. i 2001. pokrenuo novi sastav Korpiklaani. U njemu je tradicionalni yoik zamijenio sintesajzerima, klasičnom metal postavom, ali i autohtonim tradicionalnim instrumentima. Na finskom jeziku, ime 'korpiklaani' znači šumska družina (korp - šuma, klaan - družina, banda, klan).

Od samog početka sastav je nepromijenjeni sekstet u kome su osim Jonne Jarvela još Jakko 'Hittavainen' Lemmetty (violina, drveni duhači instrumenti i tradicionalni samski jouhikko), Kalle 'Cane' Savijarvi (gitara), Matti 'Matson' Johannson (bubnjevi), Jarkko Aaltonen (bas) i Juho Kauppinen (harmonika). Band je surađivao i s navodno srodnim sastavom Finntroll stanovitog Samu Routsalainena gdje je Jarvela na njihovo učešće na debiju Korpiklaanija "Spirit Of The Forest" (2003.) odgovorio gostovanjem na njihovom albumu "Jaktens Tid" gdje je koristio tradicionalne yoik napjeve.



"Korven Kuningas" je peti album Korpiklaanija, a činjenica da ga je objavio ugledni Nuclear Blast već dovoljno govori o reputaciji i značaju sastava kao katalizatora između naoko nespojivih kultura - metala i folka, te onoga što je najbitnije u njihovom izrazu, tradicionalnog glazbenog izraza naroda Samija i njihovog jezika koji je gotovo nestao iz finske kulture i danas ga govori tek nešto više od 5000 ljudi. Premda je nama indoeuropljanima naviknutim uglavnom na engleski, njemački, španjolski, te djelomično na talijanski i francuski jezik (naravno i na sve slavenske), jezik Saamija i Finaca isto nerazumljiv kao susjednih nam Mađara ili nešto udaljenijih Turaka koji svi svoje korijene vuku iz azijsko-mongolskih jezičnih skupina, te prema tome smo odmah na prvu loptu spremni na onu izreku da 'ne volimo ono što ne razumijemo'. Jest, ima istine u takvom pristupu, no Jarvela ne mari puno za to. Blisku paralelu s njegovim radom ne moramo tražiti u egzotici Afrikanaca ili Azijata koji u svojem world-music izričaju koriste vlastite autohtone jezike kad vrlo sličan primjer imamo u vlastitom dvorištu, primjerice Maružinovih Gustafa, Franci Blaškovićevih Gori Uši Winnetou, Tamara Obrovac ili Livio Morosina koji koriste istrijanski jezik kojim uglavnom barata ne veći broj stanovništva od finskih Saamija. Jedina je razlika u tome što sve ove naše 'dijalektalne' izvođače (uključujući Cinkuše, Dunju Knebl, te mnoge romske i ine tradicionalnim zavičajnim folkom nadahnute izvođače) možemo ako ne potpuno, ono barem djelomično razumijeti, dok za komplicirani ugro-finski jezični sustav moramo uložiti godine i godine napora kako bi donekle prilagodili naš indoeuropski jezični i misaoni tretman s njihovom vrlo zahtjevnom gramatičko-grlenom i zvučnom koncepcijom jezika. Da ne zaglibim u jezične barijere koje su u slučaju Korpiklaanija zaista nepremostive prepreke za običnog konzumetna rocka, u ovom slučaju metala, album "Korven Kuningas" je prije svega zabavan album koji oduševljava svojom jednostavnom pristupačnošću, dinamikom i melodijama. Za one željne vokala na engleskom, Jarvela se potrudio da refren singla "Keep on galloping" otpjeva na engleskom jeziku opisujući galopiranje na crnom konju u potrazi za izvorom i sigurnom povratku kući, te skladbe "Northern falls" i "Gods on fire" koje niti uz najbolju volju nisam uspio razumjeti u njegovom grlenom akcentu, dok je ostatak materijala potpuno ispjevan na samskom. Ono što je prepoznatljiva osobina Korpiklaani na ovome albumu su zabavne pjesme uokvirene metal riffovima gitara, snažni plesni i brzi ritam, te samijske folk melodije koje uglavnom vode violina i harmonika. Melodije su vrlo bliske keltskom i irskom tradicionalnom folkloru, osobito one koje su odsvirane u kombinaciji frule, akustične gitare i harmonike (pjesme "Tapporauta", "Metsamies", "Paljon on koskessa kivia", "Kantaiso", "Runamoine"), ritam je brz, plesan i ponekad odsviran u poletnom, gotovo punk/metal hardcore tempu, a pjevane arije su razgaljene poput davorija iliti stadionskih himni i prikladne su za zborsko pjevanje, te se nazire velika sličnost sa folk harmonijama The Pogues i Dubliners. Gitarske dionice su u svojstvu melodičnih riffova i gotovo da nema solo dionica već su one prepuštene virtuozima na harmonici i autohtonim instrumentima tako da je čitav album zaokružen velikim hitoidnim potencijalima. Nešto sporijeg tempa su naslovi "Ali jaisten vetten", "Kipumilly" i "Suden jioku" (s čudnovatim hc ritmom na posve laganu melodiju), dok je posve lagana "Syntykoski syommehessain" s elegičnom melodijskom dionicom na fruli i spomenuta "Gods on fire". Između ostalog, ovdje se nalazi i vrstan instrumental "Shall we take a turn?" kojeg bi se bez ikakve predrasude moglo pripisati The Pogues u odriješitoj punk-rock/folk varijanti, te u ritmici skriva odličnu dionicu u kombinaciji dvostruke bas pedale i ritma valcera u trajanju od nekih 30-tak sekundi. Pritajeno sam se nadao da bi moglo biti i tanga koji je uz domovinu Argentinu najpopularniji ples u Finskoj, ali ga nema. No i bez njega, ovo je majstorski urađen album, nema što! Najbolji dio albuma nalazi se u posljednjoj, 25 minuta dugačkoj naslovnoj skladbi "Korven kuningas" u razlivenoj melodiji harmonike, violine i gitarskih riffova koji se kasnije pretvaraju u melodične virtuozne varijacije pri čemu Jarvela prikazuje grleni yoik na šamansko-obredni način koji je blizak tibetanskoj vokalnoj tehnici 'iz trbuha' a'la Gyuto Monks. Nakon 6 minuta svirke preostalih dvadesetak minuta skladbe sastavljen je samo od minimalističkog i tromog ritma ogromnog indijaner bubnja koji poziva na neki šumski šamanski obred pored jednog od tisuću finskih jezera uz zapregu sa sobovima. Tko zna, možda se negdje krije i Djed Mraz...?

Bravo Finci!

I nema veze što ne razumijemo jezik, glazbeni izraz je jednostavan, originalan i fantastičan.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 22/08/2008