Veseli finski folk-metalci podarili su svoj šesti studijski album "Karkelo" (zabava/tulum) na kome pršte punim ugođajem. Prava veselica.

Upravo u tom smislu, album je prava 'kolektivna raspoljotka' vođe, gitariste i pjevača Jonne Jarvela i cijele ekipe s nezaobilaznom harmonikom Juho Kauppinena, te violinom, frulom, drvenim puhaljkama i tradicionalnim samskim jouhikkom Jakko 'Hittavainen' Lemmettya. U Zagrebu smo ih gledali već dva puta, pa stoga nije potrebno govoriti o njihovom nadasve zabavnom i prijatnom folk-metal pristupu kojeg njeguju. Čitav album pun je potencijalnih hitova za koncertne veselice, a to zadovoljstvo pružaju odmah prva tri uvodna broja "Vodka" (objavljen kao singl), "Eramaan arjyt" (divljak) i "Isku pitikasta ilosta" (otprilike kao, 'tko visoko leti, nisko pada'), zatim frenetična "Juodaan viinaa" (B-strana singla "Vodka"), inače obrada Hectorove "Let's drink booze" sa gomilom folklornog instrumentarija, The Pogues maligansko-veselom nabijenom atmosferom i poletnim refrenom s kulminacijom u skaldnim gromoglasnim ovacijama 'la-la-la-laj-laj-laj-laj', a vrijedi spomenuti i mačoidno -emotivnu "Kultanainen" (zlatna žena) koja u svojih 7 i pol minuta donosi pregršt sjajnih ritmičkih plesnih bravura u kojima se osjećaju čak i ska natruhe. Jedina pjesma otpjevana na engleskom jeziku "Brings us pints of beer (if you don't drink, you can leave)" uvjeriti će i one koji ne ljube interpretaciju na finskom da ovi zabavljači umiju napraviti veoma atraktivnu pjesmu s kojom nimalo ne odudaraju od svoje autohtonosti izričaja. Nešto zahtjevnije kompozicije poput temperamentnije "Mettanpeiton valitaalle" (sakriven šumskim duhom) sa sitnim otklonima ka folk-progressive stilizaciji s korištenjem akustične gitare i tromije "Huppiaan aarre" u kojoj Korpiklaani pokazuju stanoviti interes i za down-tempo metal ka doom izrazu (u principu klasičnom tromom hard-rocku), malčice odstupaju od turbo veseljačke atmosfere, dok se pjesme "Konnin kuokkamies" (orač Konnin), "Vesaisen sota" (Vesaisenov rat) i emotivna "Sulasilma" (nježne oči) pred sam kraj albuma mogu smatrati kao relevantni folk-metal pokloni njihovoj vjernoj finskoj publici otprilike na zavičajni način kako je to svojevremeno znala raditi Zadruga. Tek u posljednjoj, uvjetno rečeno, instrumentalnoj pjesmi "Kohmelo" (lebdjenje) Jonne se dodiruje autohtonih korijena iz kojih je band poniknuo, samskog yoika, kojeg interpretira samo preko grlenih vokalnih melodija bez ikakvog teksta.

Ovo je vrlo skladno cjelovito veselo ostvarenje uz koje je uvijek dobro popiti poneku čašicu više čime se može ugodno proveseliti kroz fino isprepletene odnose metalnih riffova, bogatih melodijskih folk gradacija i raznolike ritmičke tempove koji neminovno pokreću na ples i zabavu. A uostalom, kada je muzika ovako dobro ugođena, malo tko će 'šljiviti' činjenicu da ne razumije finski jezik. Bez obzira na sve više izraženiji komercijalni naboj u njihovim skladbama, Korpiklaani su dobro uočili nakon nekoliko europskih turneja i nedavno održane po Americi, kakve pjesme traži publika, te su ih i shodno tome takvima i uobličili. Pri tome su i dalje ostali dosljedni svojem pristupu koji istovremeno povezuje zabavu, folk i metal, te nedvojbeno promovira Finsku kao vodeću svjetsku velesilu gdje se metal može križati sa zaista svime i svačime.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 04/02/2010