Na ovim stranicama još nismo pisali o ovome bendu za kojeg sam tek tu i tamo nešto naćuo još pred nekoliko sretnijih godina. Dobio sam CD prije stanovitog vremena i stavio ga postrance jer sam bio zauzet s Matej Krajncom, o kome, usput, pišem knjigu povodom skorog 300. albuma u karijeri koji će, možda biti objavljen čak i 2021. godine...

Međutim, kad sam prvi puta poslušao ovih 46 minuta, ostao sam zadivljen ljepotom umijeća kojim ovaj bend barata šarajući jazzom po world-musicu, funku, ponešto i po bluesu, a bome i klasičnoj, pa i eksperimentalnoj i elektro-akustičnoj glazbi s jazz senzibilitetom velikih majstora poput Thelonius Monka, cool jazza i raskošne, uglavnom američke scene 40-ih i 50-ih do pojave rocka, prije svega fluktirajući ambijentalnost komornog i modal jazza koji se najbolje uhvatio u europskim pop/piano-bar konvencijama, mada, mora se priznati, osim nekoć jedinog zagrebačkog jazz kluba pokojnog Boška Petrovića, ovako pristupačnu glazbu ovakvog faha s vokalom i nismo imali prilike slušati ako se izuzmu lakošlageraški rariteti Jimmy Stanića, neki zgodni pogodci Ive Robića ili Zdenke Kovačićek, u novije vrijeme poneke pjesme Stampeda, ali to je sve bilo vrlo rijetko i uglavnom manje-više impregnirano striktnim mainstream oblicima izuzev radova Tamare Obrovac. Okupljeni sredinom druge decenije 21. stoljeća oko pjevačice Melite Lovričević vlasnice vrlo lijepog čistog soprana, te dva aranžera i glazbenika Enos Kuglera (bubnjevi) i Petra Ćulibrka (klavir), friškija postava na ovome trećem albumu upotpunjena Markom Firstom (violina) i Lukom Žužićem (trombon, klavijature) defilira pravu školu contemporary jazza transplatirajući ga u kompleksno satkanom maniru rijetko se zadržavajući na primamljivom lajt-motivu kojeg bi repetirali izbjegavajući klopku klišeja u koju su znali upadati i Arsen Dedić i Leb i Sol. Dakako, ovdje je glazba i izraz s novim ekvivalentima 21. stoljeća jedan od glavnih moderatora i smjernica tih ostavština, a tu prije svega prednjači fantastični klavirski Ćulibrkov rad koji točno zna kada, gdje i u kojem trenutku treba odigrati pravu 'notu'. Pjesme su kontemplirano čvrste, uzbudljive i raskošne s odličnom produkcijom, a sve su obrade velikih hrvatskih autora klasične glazbe za koje se manje-više zna iz nekog rakursa malo bolje obrazovanog i naslušanog Hrvata koji je uz završenu, barem osnovnu školu izbjegavajući kao vrag od tamjana glazbeni odgoj ipak morao saznati za Luku Sorkočevića, Ivana Zajca, Vatroslav Lisinskog, Ivu Tijardovića, Blagoja Bersu ili Jakova Gotovca. Za Doru Pejačević čisto sumnjam da neki potepuh, gradsko-seoski zgubidan i mangup uopće zna tko je ona.



Finoća kojom je ovaj album prožet nosi čistoću odlika vrsnog kreativnog senzibiliteta upijenih originala u suptilni kontakt s notnim rukopisom pokojnih velikana koji se zasigurno od ovakvih obrada ne prevrću u grobu jer su dobili nove stilske izvedenice pretvaranjem tih originalnih gabarita u sasvim nova rješenja. Bend je inače počeo kao fusion i crossover projekt s prvim albumom "More Love To Tchaikovsky" (2017), a onda nastavio s autorskim "Waking Up" (2018) na kome se našlo i nekoliko obrada tradicionalnih pjesama. Upravo s velikim daškom folka otvara se ovaj album kompozicijom "Zraka sunčanog polja" Blagoja Berse gdje vodeću ulogu imaju krivudavi zavijutci violine nimalo ne ukazujući kamo bi se album mogao uputiti, a to je baš ona intrigantna začkoljica što pali uzbudljiv početni fitilj. Razvijajući komorni ugođaj dodavanjem trombona, boje se miješaju i s piano-bar atmosferom da bi se okončala gotovo u maniru klasičnog ansambla. "Lastavice" (Ivan Zajc) uz uvodnu klavirsku melodiju otkrivaju još jedan contemporary dodatak - prostorne elektronske efekte na vokalu šireći se u psihodeličan dekor. S ponovno mnogo klavirskog rada "Život jednog karanfila" uz jedini tekst na engleskom već se malo otvara ka cool-erskom, zabavnijem senzibilitetu, dok je "Ribarski groove" (Vatroslav Lisinski) potpuni uron u plesni funk s lirikom Petra Preradovića, te je skroz iznenađujući i neočekivani spoj klasicizma u kratkom pop formatu od 3 i pol minute. Letargična "Himna slobodi" (Jakov Gotovac) na tekst Ivana Gundulića čak zalazi i u elektro-akustičan segment sampliranim govornim sekvencama i blagim eksperimentima, a kako se čini, Ćulibrk je bez problema mogao kompletan materijal iznjedriti u klavirskim performansima što upriličuje u romantičnoj "Ragusian swan" (Luka Sorkočević) gdje jedino na kraćim dionicama priskoči violina i gošća Nika Bauman na flauti.



Zavidna post-avangardna majstorija na odjeke elektro-akustike uprizorena je u temi "Muha" (Boris Papandopulo) razbijanjem standardnog klišeja u samoj središnjici nizovima kraćih samplova halova i opernih vokala pripremajući teren za završnu "Biser mora" (Ivo Tijardović) u tribalnom ritmu s gotovo hipnotizirajuće začaranim minimalističkim medikamentima potpuno odudarajući od ostatka materijala. Tananiji dio albuma su Melitini tekstovi u 3 kompozicije kojima se pošto-poto pokušavala približiti kontekstu obrada držeći stanoviti balans Zaharovim, Delakovim, Leskovcevim, Krležinim i spomenutim libretima; sami stihovi "Karanfila" na engleskom u ovakvom konglomeratu baš i ne pristaju odvevši dobar dio atmosfere u sasvim drugačiju narav skočivši na drugu stranu Atlantika, ali unatoč tome, održana je harmonična stilska linija zvukopisa odmjereno izabranim i detaljno koncipiranim stilskim figurama u kojima se izbjegao onaj vitalan faktor suhoparne improvizacije koji jazz mnogo puta umije odvesti u ćorsokak.

Naslovi: 1.Zraka sunčanog polja, 2.Lastavice, 3.Život jednog karanfila, 4.Ribarski groove, 5.Himna slobodi, 6.Ragusian swan, 7.Muha, 8.Biser mora

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 13/01/2021