Ne znam, stvarno si ne mogu dokučiti lapsuz kako mi je prvi EP "Prva čestica - Strast" ovog benda iz Lukavca pored Tuzle promaknuo ispod radara, a objavljen je 2016. za Slušaj najglasnije. Sve mi se čini da je to moguće bilo u jednom kraćem periodu te godine kada mi je krepao kompjuter, pa sam nakratko reducirao pisanje recenzija, a taj dio posla prepustio tadašnjem uredniku Juri, no on izgleda na materijal kojeg mu je dostavljao revni Zdena Franjić nije obratio pažnju. Tako nekako bi moglo biti jer u svakom slučaju ovo što imamo ispred nas, na ovih malo manje od 45 minuta zaslužuje svaku pažnju, pogotovo onog auditorija koji ciljano otkida na post-punk, gothic i dark. Bend je osnovan 2014. (po nekim podacima 2015.) i činilo ga je jedno vrijeme 6 članova, no danas su četvorica, rekao bih prema priloženoj fotografiji. Gitarist Rijad Šišić je tragično preminuo 9.XI 2019. od udara električne struje prilikom montiranja instrumenta na tonskoj probi u jednom kafiću u Hadžićima pored Sarajeva gdje je bend trebao održati svirku. Ta nesretna tragedija izgleda da ima svoj ukleti urok baš provučen kroz sam žanr za kojeg se bend specijalizirao - gothic rock žestokih gitara i vrlo mračnih, disonantnim registrima razvučenih vokala sa čestim insinuacijama na onaj ponajbolji Mizar s prva dva legendarna albuma "Mizar" (1988) i "Svjat Dreams" (1991) objavljena još u vrijeme bivše velike federacije. Glazbeno i svirački sjajno potkovani, ovaj njihov konačni pravi debi album odiše čistom slikom i prilikom, odnosno zvukom, stilom i poetikom na onaj dio post-punk/ new-wave scene začete otprilike s prvim albumima Joy Division i Siouxsie And The Banshees (a i ranih Echo And The Bunnymen), te nekim radovima The Sisters of Mercy, pa i The Cult i Bauhaus, ponekim tamno nafilanim pjesmama The Cure, elem klasičnim gothic izrazom koji je prije svega preferirao dulje minimalističke repeticije u svojstvu postavljanja adekvatne dinamike u kojoj se uglavnom nije potezao neo-gothic/ post-gothic/ post-rock ziheraški pohod na samodopadljive aranžmane isprekidane ambijentalnim izletima i krešendima budući da je izričaj već sam po sebi dovoljno napucan atmosferičnim, uglavnom manje-više gitarskim radom koji istovremeno utjeruje i snažni riff kao i sraz eksplozije s ekvivalentnim psihodeličnim efektom 'bremzanja', melodičnim dionicama i mol ljestvicom. U tom pogledu "Prazninama" mnogo asocira na čuveni debi Let 3 "Two Dogs Fuckin'" (1989), te konstantni stil zagrebačke Phantasmagorije koja ne mijenja svoj glazbeni oblik i format već punih 30 godina bilo da je riječ o autorskim pjesmama ili obradama.



Tematika pjesama varira od suptilnih emocija natopljenih intimističkim crnilom, poročnim iskustvima euforije koja se pretvara u kajanje i očajavanje ('nije najveći grijeh služenje slabosti/ najveći muk je u tebi oživio', "Šaptaj"), sofisticiranim začkoljicama o ovome svijetu (vrlo interesantan tekst najmračnije, trome i uvijene skoro u doom-metal "Žeđ"), suicidalnim premisama ('sa sigurnog kamenje bacam u more/ na nogama svezano uže', potencijalni hit "Na pola puta" koji zvuči poput livanjskog Andrije!!!), teškim socijalno-političkim kompromisima ('kad si sav u službi drugih - sami beznačaji u glavi/ voliš sjećanja na život - ali života ti nema', pjesma "Mlada noć", poprilično nalik "Sam u vodi" Let 3), prolaznosti života, sanjarenju, te strahovima o gubitku već izgubljenoga u kojoj možda još tek na periferiji podsvijesti postoji tračak nade da borba, rekao bih figurativno utakmica, nije potpuno izgubljena niti kod primjerice rezultata 4-0 za protivnika nekoliko minuta prije završetka. A takvih čudesa je uistinu rijetko. Sjećam se jedne vrlo slične utakmice koju sam gledao uživo preko satelitskog TV kanala Eurosport 1998. u sklopu Afričkog nogometnog prvenstva. Domaćini, Burkina Faso su igrali utakmicu za 3. mjesto protiv DR Konga, do 86. minute su imali rezultat 4-1 i onda za svega 2-3 minute brzopletom neopreznošću, jer su se prepustili letargiji da su već osvojili to treće mjesto, primili 3 gola. Prišlo se izvođenju penala i Kongo ih je nakantao 4-1, a njihov tadašnji selektor, Francuz Philippe Omar Troussier (vodio između ostalih onu čuvenu Nigeriju, Južnoafričku Republiku i Japan) je prilikom svakog izvođenja penala Konga pokazivao stražnjicu sa željom da omalovaži protivnika koji se nevjerojatno uzdigao poput Feniksa iz pepela. Jako dobro se sjećam te utakmice koja je bila nevjerojatan preokret. Snimak, doduše vrlo loš, dostupan je na youtube. Potražite i izvođenje penala, ima na youtube...



Crni dani Cerna imaju uistinu odličan materijal koji se bori upravo baš s takvim supstancama emotivnih stanja sivih eminencija kada je sve pred kolapsom, ali još nije doživjelo totalni krah. Gaze po rubovima bezdana, provalija i ambisa nerijetko se odlučujući i za suicidalni pad s litice jer drugačijeg puta nema; dakako, to je tek u stihovima, no glazbeno su veoma jaki spremni da u najvitalnijim pjesmama pruže pravi slavenski ugođaj poput gregorijanskih mantri u jedinoj laganijoj temi "Krila" koja na određeni način revalorizira onu čuvenu himnu "Atmosphere" Joy Division (po slušateljima John Peel Sessiona BBC Radio 1, proglašena najboljom pjesmom 20. stoljeća).



Ima ovdje vrlo dobrog materijala koji se kanalizirao nekoliko zadnjih godina. Singl "Lutam" kao još jedan video objavljen 2018. i nije najreprezentativniji, iskreno govoreći, pjesma je premekana i čini mi se da bend ne želi svoje glavne favorite iznjedriti u prvi plan kibicirajući, hm, komercijalniji dio opusa namjerno izbjegavajući onaj vitalni, osnovni dio kojeg čini snažni uvodnik "Plavo" s tromim doom (čak i metal) početkom nalik na kombinaciju pančevačkih bendova Velibora Nikolića - Brigand i nikad prežaljenih Jewy Sabatay s enormno energičnim, ali prekratkim finišom, brze new-wave stvarčine "Šaptaj" koja kao da je došla iz pjesmarice prvog Filma i Azre križanih s naknadno pridošlim otuđenjem riječkih Ogledala i Fita, snažne noise/ grunge razarače "Neprizvanog" s wah-wah efektima poput miksa Soundgarden i RATM, te naslovne, završne "Prazninama" satkane od psihodeličnih, također noiserski podebljanih pasaža u dinamički uređenom aranžmanu.



Izabrani singlovi, koliko sam ih uspio pohvatati (čini mi se da su do sada bila tri), po meni su čudan, kompromitirajući odabir u traženju idealnog predznaka komercijalno bačene udice. Uz "Lutam" i "Krila", tu je i "Istinom", pjesma koja je na pola puta između U2 i još jedne specifične podudarnosti sa spomenutom "Sam u vodi" Let 3, a očito je da pucaju na široku transparentnost i senzibiliziranu prihvaćenost kao glavni mamac, no na svu sreću, to nisu fokusi i epicentri ovog, usuđujem se reći remek-djela. Kad bi se mene pitalo, ta tri singla bih čak stavio na začelje kreativnosti, no vrlo dobro su uklopljena u sadržaj kojeg treba itekako otkrivati i duboko razmatrati. Ako se sjećate onog sjajnog djela "Pustinje" riječkih Laufer koji je imao tek dva poluhita koja su svi zaboravili i više nigdje se ne vrte godinama ("Hej tata" i laganica "Mjesečev rog"), "Prazninama" je također vrlo sličan avanturistički siže što ponire u mračne kutove svijesti sa čestim sofistikacijama i po ničemu nije bezazleno, a još manje providno i prozirno dugosvirajuće ostvarenje za kratku instant potrošnju. Urađeno je kao da je poniklo još u 80-im i održalo kvalitetu izvrsnosti nekoliko decenija bez ikakvih gubitaka; staloženo pribrano i maksimalno ozbiljno u pristupu, vrhunski odsvirano, snimljeno i producirano, ovo je bezrezervno vanvremenski dizajn ne samo iz BiH ili ex-Yu; ovakvih albuma se tek na prste pronalazi u katalogu britanskog, a daleko manje američkog post-punk/ gothica. Svaka čast. Kapa dolje!

Naslovi: 1.Plavo, 2.Šaptaj, 3.Žeđ, 4.Na pola puta, 5.Mlada noć, 6.Krila, 7.Neprizvanog, 8.Istinom, 9.Lutam, 10.Prazninama

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 14/10/2020