Demokracija je mrtva mada službeno živi poput magnetne aveti daleke prošlosti na koju se svi manje-više zaklinju zaboravljajući njene glavne karakteristike da u principu nosi obilježja 'vladavine naroda', kao što to bješe, barem tako tvrde predanja iz prastare, netragom nestale Grčke još davno prije, nekoliko bijednih 3-4-5 stoljeća nego li će se godinice početi brojati od Kristova rođenja. Tu floskulu demos/kratos rabe takozvani moderni civilizacijski strategi i manipulatori od američkog senata iz 17. stoljeća do društvenih stjegonoša nakon cirka završetka 1. Svjetskog rata, ali teško da se izuzev nekih, na prste izbrojivih država zapadne Europe njena funkcija provodi po toj starogrčkoj metodi. U današnjoj Grčkoj nema demokracije, a bila je koljevka kulture. Naša hrvatska bliska prošlost nam je lijepo podastrla njenu neprincipijelnost u provođenju ističući da je najbitnije glasovanje po kome se demokracija mjeri (moš' si mislit, jedva da itko zdrav u glavi ide glasati za lopove i odabirati tko će ih u naredne 4 godine pljačkati), a za ostale stavke suživota, ekonomije, materijalne situacije, kulture i inih vitalnih parametara, vladajuće tabore baš živo boli kita. Kad im treba, a treba im stalno, nametnu cijenu života, pa makar niti nemaš smeće, moraš plaćati odvoz i tu ama baš ništa ne možeš napraviti. A kad se jučer, 25.XI 2019. na zagrebačkom Jelačić placu okupila suita od 20-30 tisuća prosvjetnih djelatnika iz čitave države tražeći samo 6% veće plaće, vlada ih je nakon 7 sati pregovora otkantala da se to njih ne tiče. Šta će robovlasnicima obrazovan narod? U najkraćim crtama, to bi bila definicija provođenja 'vladavine naroda' s kojom smo suočeni da 'taj' narod nema nikakve ovlasti niti u najjednostavnijim stvarima predavši je u ruke striktno napenalene programirane diktature što se cereka iza lažnog paravana demokracije, maše zastavicama, šepuri se domoljubnošću, stoji svugdje pored mile trobojnice kad se svira hima i bla, bla, bla… Objesi mačku za rep. Da ne bi netko mlađi krivo shvatio kako je ovo ugrožavanje životinja, objesiti mačku, ni govora, to je stara poštapalica kad neku glupost otkantaš, pa ju zavežeš ili objesiš muškom mačoru za rep. Zna se, muški mačori su puno jalniji od ženskih, umiju svašta uraditi kad su frustrirani. Sve je to metafora naših starih Hrvata i svih Slavena. S glupostima se ne treba zamarati. Angažirani rockeri su se odvajkada upuštali u zavrzlane spletke analiza kurentnih socio-političkih, društvenih i medijskih tekovina nimalo ne ostajući dužni vladajućoj sekti za dobru porciju šamara bilo na direktan ili neki sofisticirani način, svejedno je. Ali ipak, logična koincidencija je često uzimala danak različitim tumačenjima kroz također različite periode od 50-ih godina prošlog stoljeća naovamo ne dozvolivši baš doslovna seciranja; takvi su koji put i tragično zaglavili ili, pak, bili pogrešno tumačeni poput Peđe Vraneševića koji je, prisjetiti ću, 1983. najebo zbog plakata na kome je bio bucmasti Vilmoš Kauboj, poznata maskota benda Laboratorija Zvuka jer je, po mišljenjima dušebrižnika SFRJ ismijavao 'lik i delo' druga Tita. Pa sad ti budi umjetnik i radi šegu od političara, premda ti to možda i nije na umu… A onda im je Peđa odvratio u synth-pop singlu "Devica 69" iza glavnog vokala pokojnog mu burazera Mladena matrajući 'nevin sam'. Danas, kad su stvari posložene u takozvanoj demokraciji gdje bi trebalo biti, ali ipak nema slobode javnog govora i javne kritike, gdje se koješta tumači kako se god kome sprdne jer je nekome nešto zasmetalo kako mu se čini da se priziva ustaštvo, nacionalizam, nacizam, netrpeljivost, poziva na linč, nešto predstavlja nekakvo nasilje i ostali oblici nepoćudnog izražavanja tumačenjima 'govora mržnje', King Ubu su svome trećem službenom albumu prišli s inteligentne strane najjednostavnije analize današnjice korištenjem utabanih, gotovo sveprisutnih citata svakodnevnog novinarskog izražavanja kojim niti najmanje ne osciliraju da je tekstopisac, gitarist i vođa Saša Špoljar devijantno preoblikovao komponentne postavki današnje, točnije trenutne demokracije. Kakva god da jeste, a smiješna je onoliko koliko je i depresivno očajna, uronio je u sušti problem esencije izvukavši dobar dio prljavog veša (gotovo i najveći) kratkim i britkim stihovima što su većinom u funkciji minimalističkog komentara; pojavljuju se jednom i u rijetkim slučajevima da se ponavljaju. Odnosno, sav format klasične rock lirike je pretopio skoro u linearnu poeziju s nekoliko vitalnih riječi kroz tek nekoliko stihova po pjesmi ne odstupajući niti najmanje u neki surogat tijeka misli, recimo kao što angažirani rockeri (i punkeri i metalci i hardcoreaši i hip-hoperi) znaju zastraniti u emocije, ljubav i seks da svemu tome dadu zabavniju i vedriju stranu.

"Big fuckin' brother":

'Demokracija je mrtva
Slobode nema
Kontrola
Nadzor
Motre
Snimaju

Lažna sigurnost
Svi su sumnjivi
Teror
Provjera

Kamere u njihove glave
Kamere u njihove guzice

Policijske države
Represija
Paranoja
Šizofrenija'

Evo, već samo ovih 29 riječi uvodne pjesme "Big fuckin' brother" dovoljno predočavaju lirski aspekt ovog polusatnog remek djela (točnije, 31 i pol minuta) na kome je svatko dobio po gubici, od glupih novinara, žustrih izdavača, šugavih bendova, cajki, tamburaša, pornjaka, estrade ("Lažnjaci"), pljačkaškog sistema s amblemima politikanstva i raskošnosti (sludge komad "Crkva porez"), uobičajenog šljama managersko-strategijske vrste (hardcore "Tikvani tupani" od samo 1.33!), obavezni HDZ ("Harači, Drpi, Zdimi"), a bome i poneki prosvjetljeniji optimist što se nada u nekakvo svanuće prave 'rvacke bezbrižne lagune kad bi se moglo odahnuti od 28 godina jada i muke ponosnog deklariranja 'ja sam Hrvat/ Hrvatica' ('nije sve tako crno/ ima nade/ loše uspomene/ visoka očekivanja/… šetnja svemirom/ sve u pičku/ čemu magla, skrati muke?' "Napuhani baloni"). Istina, zna se pronaći mnogo patetičara koji potpuno razumiju stanje i u njemu su, ali zbog privilegija kapitalizma kojeg gordo zastupaju (i još nekih već navedenih razloga što im idu u prilog relativno lagodnijeg života) spremni su demagogijom i domoljubljem zataškati svoj nacionalistički, nacistički i netrpeljivski stav prema svemu i svačemu pozivajući se upravo na zakone iz Sabora znajući gotovo u tančine posljednje amandmane, ali i njih Špoljar doslovno posere vještim oblicima punkersko/ hardecoreaške jednostavne rječitosti.

"Harači, Drpi, Zdimi":

'Šupci vladaju
Idu preko leševa
Gaze sve pred sobom
Žrtve su nebitne

Harači, Drpi, Zdimi

Bahata đubrad
Gospodari sudbina
Majstori iluzija
Kradu nekažnjeno…'

"Moderna čudovišta":

'Siromašni
Opljačkani
Bankrotirani
Deložirani
Blokirani
Ovršeni'

Promotrite zadnji navedeni tekst. Ne podsjeća li to na Borghesiu "Goli, uniformirani mrtvi" u daleko stvarnijoj i stravičnijoj verziji? Kanalizacija protoka otpada ovdje se nalazi u dvije najvažnije kompozicije - "Abrakadabra" od 7 i pol minuta ponovno se kao i na prethodnom albumu "2016" bavi dobrim dijelom supstrakta čudesne dekompozicije i prog-rock eksperimenta 'gdje god zagrebeš na površinu ispliva govno: gospodarstvo, zdravstvo, kultura, pravosuđe, znanost, školstvo, privatizacija, industrija, poljoprivreda, stranke, sudstvo, mirovinsko, banke…', te gothic/post-punk komada "Otpor" koji čak može fiksirati i radiofoničnost zbog melodičnosti i pravog stava, a tekst je doslovce Voltaireovski '…devastiraj, miniraj, hakiraj, uništi sustav, zarazi sistem', baš upravo kao što je on, stari provjereni filozof i demagog drugujući s pariškim dvorem ustvari bio uljez iz naroda koji je narodu donio pravdu smatrajući da revolucija može proći bez žrtava ako se otkanta vlada. Sociološki rečeno, Špoljar i bubnjar Andrej Šarić s novim basistom Petrom Alerajom su napravili ogroman političko-sociološki pamflet konstruktivno prikazavši osnovne odlike dične demokracije što se valja po kaljužama prošlosti sakrivajući pravo stanje - harači, drpi, zdimi. A to nikome ne ide u prilog, bome pogotovo onima na 'jelizelskim poljanama' okruženih strašću paževa i poltrona. King Ubu se otvoreno konfrontiraju na najpolitičkoj bazi aktivizma, ako pogledamo u dublju prošlost ex-Yu rocka, ovako direktno su se samo usudili tek rijetki od Štulića i Haustora, poneke pjesme Zabranjenog Pušenja i ranog Prljavog Kazališta, ponekad sam-svoj-majstor sudbine Bora Čorba, pa Pankrti sve do suvremenijih punkera, metalaca, hardcoreaša i hip-hopera, a njih, dakako Voltaireovski osvještenih u današnje vrijeme ne manjka. Ponovno u produkciji Hrvoja Nikšića - Nikše s jezgrovito dizajniranim crno-bijelim omotom Marina Mimice (ajde, fala Bogu, konačno imaju pravi omot), iza razgrnute rolete nazire se King Ubu, ime najprijatnijeg neprijatelja današnjice čija muzika i energija ne zovu na devastiranje, već na razmišljanje i promišljanje. Anti propagandni su za bilo koju političku ak(a)ciju, imaju trnja i žaoka, bodu poput kupina i peku koprivama po stražnjici i još mnogo čemu. Ono bitno o 'njima' nalazi se ovdje. Oba palca gore bendu, a svi palci uključujući i one na nogama i šapicama vaših kućnih ljubimaca, ako ih imate, dolje za 'njih', vladajući klatež modernih čudovišta, lažnjaka, poreznika, ovršitelja i inih poltrona što kroje zakone kako im se demokracija učini pogodnom destinacijom za pljačku i malverzaciju. Davno je Morrissey rekao 'Viva hate!' (živjela mržnja) i ništa nije pogriješio aludirajući na trulost kapitalizma. Sad kad je taj sistem potpuno zavladao i ovdje u našoj devastiranoj majčici Hrvackoj i na općenitom ex-Yu Balkanu, nitko iz pučanstva nije zadovoljan s njime i s 'njima'. King Ubu su zakon potlaćenih. Moderni Gang Of Four & Rage Against The Machine koji se tiče naše svakodnevice. Usput, isti album je objavljen i na engleskom. Jednako funkcionira.

Naslovi: 1.Big fuckin' brother, 2.Lažnjaci, 3.Crkva porez, 4.Abrakadabra, 5.Tikvani tupani, 6.Napuhani baloni, 7.Otpor, 8.Harači, drpi, zdimi, 9.Moderna čudovišta

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 26/11/2019