Kako li je samo neuobičajeno iznenađujuće izgledalo za King UBU na ovome istome mjestu prije nešto manje od 3 godine www.terapija.net/koncert.asp?ID=30749 (20/07/2021) u ono doba kada su nam svima trebali koncerti i druženja nakon godine i pol dana pandemije, lockdowna i tmurne izolacije koja je potaknula veliku depresiju i otuđenje... Tada su se pripremali za album "Galaxies" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=31956 objavljen godinu i pol dana kasnije, a na koncertu su imali gotovo punu Močvaru, dakako u sjedećem stavu jer su još uvijek vladale određene restrikcije od metar-metar i pol razmaka. Nisam tada shvatio što se točno desilo i zašto je odjednom na njihovom nastupu bilo toliko publike, ali sam smatrao da je ovome bendu konačno krenulo u smjeru prihvaćenosti i shvaćenosti audijencije. Prije dvije godine sam prestao učestvovati u anketama za najbolje albume i ostvarenja godine, a toliko sam bio odan, bez obzira na 23 godine Terapije i mojih još prethodna 2 desetljeća rada, ama baš skoro pa nikad se nije desilo da je meni dobar bend, izvođač ili album bio proglašen najboljim u okvirima koje zastupam, tako da je moje mišljenje redovito bilo bez adekvatnog odjeka, onomad poput vriska iz udaljene galaksije prenapućene žiteljima pilećeg mozga a'la film "Idiocracy". Desio se Jelusick najbolji rock album 2024. godine iskopan iz barem 1976., a na Eurosong poslan Babylasagne il' kak' se već zove industrial zaostao tri decenije. U principu, vesele me ovakvi izbori struke i publike koja otkriva trendove iz prethistorije jer su indikatori masovnog svjetonazora, da ne kažem (ne)ukusa. Za koju deceniju će na Dori pobijediti neki indie-rock Pixies, noise-rock Lizarda i Girls Against Boys, te grunge Nirvane, a za koje stoljeće će i metalcore biti prepoznat kao divljačka plemenska liturgija post-apokalipse 'dog eat dog' koju će voditi nasljednici trap-folka za koje će hologrami vođeni algoritmom skladati zvukove i nešto nalik glazbi po mislima korisnika zajedničkog medijskog aparata, a koji će biti, to niti Anjšajn nije razlučio za života, al' da će se četvrti svjetski rat odigrati s toljagama, to je fikcija. Ljudi više neće trebati ni komunicirati jezikom, note će biti nepotrebne, sviranje instrumenata pripadati će kamenom dobu, škole će biti deponiji smeća, a glazbene i umjetničke institucije prenamjenjene u trgovačke centre kokošara koje je Krist izbacio iz hrama. U takvom svijetu nema puno prostora za hrabre inovatore, avangardu i nove horizonte jer to nikoga ne zanima, pa su kreativci prognani u pećine jer samo kao Sokrat kvare mladež i neuku svijetinju kojoj ne treba prosvjetiteljstvo, kako kaže amandman u ustavu kulturološke diktature: onaj koji koristi usluge, a pogotovo se naslađuje i uživa avangardne umjetnosti bez plaćenog poreza, taksi i pristojbi, biti će kažnjen odsjecanjem ušiju i jezika, te kopanjem očiju kako nikad više ne bi mogao slušati, gledati i pričati, to jest, takavu opstrukciju treba spriječiti odmah na početku jer avangarda mora ostati u pećinama kao nomadska manjina bez države i bez ikakvih nacionalnih prava, a shodno tome propadati će sami po sebi kao izumrli jezici s posljednjim živućim govornicima koji nemaju nasljedstva da ga prenesu na novi naraštaj. Najavljeni SAGE nisu nastupili, nemam pojma zašto, pa je valjalo promotriti čakovečki četverac JEMBRELA u kome, koliko mi se čini basist, ima majicu Zagora Te-Neja, Duha sa sekirom boreći se protiv neukog plebejskog primitivizma koji je ionako nakon 2 stoljeća trijumfalno pobijedio i zagospodario u Darkwood kaljuži Jamerike. Sva sreća što te zatucane svjetinje nije bilo prohladne proljetne nedjelje s jutarnjim snijegom, sumnjam da bi išta shvatili što to momci sviraju, a recimo opaske da su post-rock s elementima grungea i noisea značilo bi im isto kao i Muji iz Doboja i stočaru iz Teksasa kvantna fizika.



Odsvirali su 10 instrumentala u kojima se očituju i ambijentalne finese, kao i pokušaji de-kompozicijskih pristupa nalik na Sonic Youth, a ono što se same stilizacije post-rocka tiče jesu uobičajene izmjene žešćih i mekših dionica, eksplozije i spinovi, te krešenda, ali nekako sve to funkcionira prosječno budući da imaju dvije gitare koje prečesto sviraju iste dionice poduplanih riffova i akorda stvarajući samo stereo paralele. Kako je koncert odmicao uslijedili su neki kreativniji izdanci koji su pokazali da oba gitarista mogu polučiti i međuigre, staccata i solaže. Sve u svemu, nisu loši, ali to je još uvijek obično peglanje žanra rođenog prije 3 decenije. Trebaju im hrabriji eksperimenti, a niti ekspresija ne bi škodila.

E, a onda specijalitet zbog kojeg i jeste ovaj, mnogi će reći kurtoazni uvod jednog slaboumnog seronje, to jest mene. Na FB stranici eventa bilo je 49 zainteresiranih koji su obećali doći. I mislio si ja, baš fino, evo, vidiš Horvi da je konačno i po drugi puta krenulo bendu kojeg voliš, cjeniš i razumiješ, ali ono, brus s KIKZ-om (qrc i kiselo zelje). Pojavilo se tek desetak ljudi, mahom frendova i frendica, a sad, za ostatak pozvanih neću ništa preducirati s onim stupidnim izgovorima o nedjelji kada se razmišlja o radnom ponedjeljku ili se oporavlja od burnog vikenda.













Nevermind, fuck mind the bollocks, Sale je izašao u kostimu ljudskog skeleta i sa svojom vjernom ekipom prvo otprašio 5 tema sa spomenutog "Galaxies" albuma koji je i inače tijekom koncerta bio jedini poznati materijal, elem, nije bilo na repertoaru niti jedne starije pjesme s ranijih albuma. A, sad, da pričam kerefeke kako je to vrsno složen svemirski album o povijesti, sadašnjosti i budućnosti u kozmičkim relacijama na kaotično zvrzlan način progressive rocka, plebejski jakobinci bi pomislili da se svira ko Pink Floyd, Yes, Genesis u doba Peter Gabriela, Queen ili Van Der Graaf Generator, pa Saga, Marillion i tako redom, zna se što je progressive rock. Naravno, on je u slučaju ovih majstora zanata izrastao iz grunge, post-punk i noise-rock ostavštine stubokom napredovavši s hardcore i metal elementima sludge, death, black i doom ekspresija, a valja napomenuti da se itekako uočava fleksibilnost basiste Petra Aleraja koji se itekako uklopio u ovu družinu svojim funk vještinama dodavši novu dimenziju na zahtjevne dodekafonske i math-rock/ mathcore specifikacije gitare, te nevjerojatnog bubnjarskog koncepta Andreja Šarića prateći u stotinku kronometra svaku vibraciju. Njihova glazba rijetko ima repeticije, koherentna je, naravno žestoka i protočna, a onda je Sale najavio specijalnog gosta, čuvenog jazz saksofonistu Vojkana Jocića koji se, interesantno bilo za vidjeti, uoči nastupa razgibavao na pozornici malte ne vježbajući sklekove. Podsjetilo me to na Jacoba Bannona, frontmena Converge koji je baš u Močvari prije 12 godina radio vrlo slična rastezanja svojeg krhkog, gotovo anoreksičnog tijela maratonca.







Prvo je Vojkan otprašio 3 nove pjesme, a onda mi je i postalo jasno zašto se zagrijavao poput sportaša. To su urnebesi od kreativnog kaosa u kome je važan dah, onaj kojeg imaš nakon dobre pripreme, recimo trčanja ili barem brže vožnje biciklom, a kako mi prišapnuše velikan kreacije, gospodin Sale, to jest Saša Špoljar, inače i član zagrebačke filharmonije koji kuži svaku notu, svaki ton i ima apsolutan sluh koji će u futuru i bliskoj distopiji vjerojatno biti zabranjen, a i smatran psihičko-mentalnim poremećenjem, ove nove pjesme za sada nemaju nikakva imena, pa sam ih proizvoljno, naravno uz njegovo odobrenje nazvao 'noname new song' i to bez ikakvih brojeva. King UBU su s Vojkanom imali samo 2 probe, a naravno, skužili su se odmah, sjetite se, gostovao im je na zadnjem albumu u fantastičnoj izvedbi "Malin 1 galaxy" koja je ovdje bila apsolutna katarza koncerta od nekih 11 minuta. Inače, ovaj čitav koncert sam snimio za buduće generacije nadahnutih koji će biti prognani u pećine i krišom, van okulara zakona razmatrati i uživati kako je nekad rock u 21. stoljeću još uvijek imao avangardne i inovantne poteze.













Ne kažem da je ovo jedan od zadnjih bastiona predane artističke kreacije na ovim područjima, biti će ih vjerojatno još, barem povremeno koji će otići dalje od Šarlo Akrobate, utjecaja The Pop Group, Throbbing Gristle, Einsturzende Neubauten, dakako i Napalm Death koji su bitni u razvoju King UBU, posebice na zadnjem albumu, a šteta što onih 49 obećanih nije došlo da ovo vidi i čuje. Kad sam upoznao moju današnju dragu, rekla mi je, jebeš jazz, tu nitko nikoga ne sluša, svatko svira svoje, najbolji bendovi su hardcore-punk, a najbolji basist je iz Rancid. Joj, skoro sam se ljutito digao i napustio birc "Limb" pored KSET-a gdje smo se upoznali... Nego, "Malin 1 galaxy", ajte si dajte truda da je poslušate, jest pjesma kompleksnog odvajanja od klasicizma: prvi dio je prilično spetljan s atmosferskim i isprekidanim fazama do cirka pete minute, a onda Andrej i Petar vrše uron u krautrock-funk na kojeg Vojkan izbacuje svoju priču, te se po tome dade reezonirati njegova vitalno bitna uloga koju inače ima pjevač i tekstopisac, a Saletovi vokali ovdje dolaze kao samplovi. Vojkan je u svakoj od 10 tema u kojima je učestvovao dao upravo takav doprinos; otpjevao je pjesme na svom saksofonu! I to u vraški dramatičnim, hardcore-jazz/punk-metal-rock/ hip-hop/blues intervencijama, svaka čast umjetniku kome će u spomenutoj distopiji odrezati uši i zašiti usta, a ako će imati adekvatno zdravstveno osiguranje, živjeti će na strogo kontroliranoj infuziji. Usta će mu rašiti tek za potrebe plebejske trap-folk himne jer država koja nema bolju himnu i eurosong pjesmu od susjeda nije kreativno moćna zgrada od jednog kilometra visine, kako reče pokojni Igor Lasić u knjizi "Trešnjevačka saga" www.terapija.net/literatura.asp?ID=23686 a mnogo toga ovdje s novim materijalima King UBU ima relacije s 5525. MCBT, godinom Malog Crnog Bijelog Teleta u vremenu kada je sve asfaltirano i betonirano, valuta je kredit, u puku se naziva perje mada odavno nitko nije vidio pticu, glavni poslodavci su Japanci koji tečno govore kajkavsko-zagrebačkim slengom, međunarodni lanac banaka nosi ime 'Dok vi radite i štedite mi se smijemo i trošimo vaše novce', iz popularnih birceva "Trovačnica" i "Cherry" odzvanja indijska glazba, pije se omiljeno Trešnjevačko pivo iz recikliranog cementa i rasprostranjeno grenlandsko crno vino, jede se hladetina i dvije vrste kockaste svinjetine (japanska bijela i američka crna), NK Dinamo još uvijek postoji, igra se Svjetsko nogometno prvenstvo u raspadanju, Trešnjevka ima miljardu stanovnika, gomilu radio stanica, 24 TV programa koji se gledaju na ekranima s 24 foldera tako da se istovremeno mogu pratiti svi kanali, najčitanija tiskovina je "Trešnjevački kulturni vjesnik", a najslabije je posjećen Muzej posljednjeg drveta kojeg je u 40 godina egzistencije posjetio samo glavni lik Mesarski Mesarski, inače predstavnik pučanstva koje se usavršilo u hvatanju osnovne prehrambene namirnice - štakora (od milja nazvanog vrstom Posljednja Prilika), uz čovjeka jedinog živog bića.



























Mesarski ponekad u dokolici zapjeva pjesmu "Imagine" od nekog starog i nepoznatog engleskog trubadura. London je neko englesko selo, Njemačka je podijeljena na razjedinjene njemačke kneževine, Švicarska je ujedinjena u kantonske emirate, more je velika tamnosmeđa ploha s puno praznih kanistera, Zagorje je 95% betonirano, nulti meridijan prolazi kroz autobusni terminal u Zaprešiću, plastika je osnovna sirovina za nehrđajući plastični metal, plastičnu vunu za džempere, s plastikom se loži, cijepa se plastika za ogrijev... Religija govori da je Bog samo jedan, a imena ima razna mitološka - Dolar, Funta, Franak, Jen, Rublja, Marka. Za opću sigurnost zadužena je Urugvajska kontraobavještajna služba - filijala Trešnjevka koja je objavila stečaj i kao što se nejasno vidi, sve je savršeno jasno.

Na koncerte King UBU dolaze samo tek rijetki apostoli, a ne vjerno stado ovaca. Koliko je ljudi bilo na Posljednjoj večeri o kojoj se priča već 2000 godina? A tamo je bio i Juda koji je sve to, normalno, morao pretvoriti u biznis od 30 srebrnjaka...

horvi // 26/03/2024