King Ubu zasigurno imaju jedan od najlošijih omota svih vremena. Nehajno iscrtan na školskom papiru s proredima iz trenutaka poput uzaludne 'ništkoristi' uhvaćene inspiracije u dokolici dosadnih predavanja očekivajući završetak sata, nastave i još jednog školskog dana ustvari sakriva jedan od ponajboljih autorskih underground uradaka na ovim regionalnim područjima u zadnjih nekoliko sezona.

Bend je poprilično ovremešen i shodno tome profinjeno iskusan. Oni s boljim pamćenjem prisjetiti će ih se s početka 90-ih kada su slali demo kasete na različite adrese (jedna je završila i kod mene u mom klubu Podravac u Virju), bili su aktivni i čeličili tadašnju zagrebačku hardcore scenu s još nekoliko posve drugačijih bendova kojima je glavni zalog bila uglavnom američka škola iznikla na utjecajima Pantere, NoMeansNo, Victims Family, Alice Donut (eh, gdje je nestao taj bend?), Biohazard, Pro-Pain, elem, energične kombinacije thrasha, metala i punka. Uz tadašnje kurentne forme bend nije imao osobitu 'prođu', te je neshvaćen neko vrijeme proveo u hiatusu ponovno se javivši 2005. s prvim albumom "Zbirka Zadataka" nastupajući po Hrvatskoj i Sloveniji. Ponovnu aktivnost su revitalizirali odlaskom u studio K 266 s produkcijom Hrvoja Nikšića Nikše u proljeće 2016. gdje je stvoren ovaj drugi album s ponovno sirovom egzibicijom ekspresije u kojoj je fabula usko povezana sa zvučnim scenarijom dijaloški otvarajući socio-politički i društveni diskurz trenutne Hrvatske na kritički odmjeren i trezven način ne dozvoljavajući eksperimentalnim izletima kojih ovdje ima u izobilju da poremete artistički sofisticiran hardcore izraz s kakvim su se recimo nekoć povremeno kitili Black Flag i Fugazi, a baš upravo na račun toga su i u prvi mah dobivali čudnovati feedback zbunjenih pogleda fanova i slijeganje ramenima da 'to nije to'. Svašta... Stvar je u tome da se ovdje rai o preiskusnom trojcu Saša Špoljar (vokal, gitara), Marko Rukavina (bas) i Andrej Šarić (bubnjevi) koji ne radi stihijski programirano, već po osjećaju potrebe kada postoji 'žica' za napraviti nešto kvalitetno što će prije svega njih kao umjetnike zadovoljiti. Treba spomenuti da su Saša i Marko akademski obrazovani glazbenici! A to se u hardcoreu baš i ne cijeni ... Ne obaziru se oni nimalo na metalcore, pop-punk, djent, ekstremne oblike hardcorea i ine formate koji imaju ogromne horde pristaša, a ponajmanje na leteći hipsterski hula-hop kod kojeg ima svašta benignog ili na sve manje i manje privlačan indie-rock koji od tog 'independent' samo još sadržava ušivenu etiketu. Šminku. Kod njih je ovih 7 pjesama u trajanju od 26 i pol minuta naizgled ekspresija trenutka da baš to mora biti tako urađeno i nikako drugačije, parafrazirajući, s mojeg gledišta jedan od najboljih i najoriginalnijih ex-Yu albuma svih vremena "Bistriji ili tuplji čovek biva kad..." Šarlo Akrobate koji niti u datom momentu kada su 1981. imali jedan od ultimativno najvećih new-wave hitova "Ona se budi" nije podlegao kompromitaciji sa širokim narodnim masama.

Osjeća se da su radili u posvemašnoj izolaciji od bilo kakvih utjecaja, po vlastitom nahođenju, a i dadaističkom stavu da sve što je već rečeno ne treba ponavljati. Njihova glazba nije agresivni zov na mahnito poganje i divljanje sa stage-divingom, nije bijesna, nije oivičena formatima koje svaki poklonik ciljano striktnih žanrova voli čuti (a svima je najdraži 'uvod-stih-refren-solo), izbjegavaju stereotipove i po tome su već prevazišli spomenute veličine. Sama dimenzija njihove glazbe, a slobodno se usuđujem reći i performansa King Ubu kao nekonvencionalne rock grupe je na visokom umjetničkom nivou kakvog ova Hrvatska i cijela regija baš i ne poznaje što se tiče rocka. Tu bi se prije svega obavezno trebalo podsjetiti uz Šarla na još tri velika, ali medijski i komercijalno zanemarena benda - zagrebačke SeXa i Trobecove Krušne Peći (Viva Glorio), te sarajevski SCH, a i mnogo toga što su primjerice noise/math-rock/progressive bendovi kod nas davali uključujuči nezaobilazan doprinos Ivice Košavića (Razorblade jr., Gone Bald, Ha-Det-Bra), Peach Pit, Kukuriku Street, Tena Novak, slovenski Žoambo Žoet Workestrao... A dodao bih i davno zaboravljeni trojac Mamojebac s otoka Krka i kratkotrajni bend Trio Tri. Sve je to tu negdje vrlo blisko.

Oni koji znaju ove bendove (a ima ih još vrlo sličnih) prepoznati će jednu osnovnu stvar kojoj se King Ubu priklanjaju - rušenju konvencija rocka, svijestan ulazak u de-kompozicijsku strukturu s osnovnim ciljem da se postigne uzbudljivi zvučni doživljaj, drugačiji od stereotipnog r'n'r šandrcanja za zabavu koja se od Elvisa, Stonesa i The Beatles, te punka i srodnih 'pop' ogranaka pretvorila u bižuteriju opskurnosti suhoparnog referiranja na standarde za cirkuske spektakle Let 3, gorde himne Hladnog Piva, sve više komercijaliziranih Šank? i stvarnih fenomena Brkova koji su ustvari ekipa odrasla na hardcoreu, punku i metalu otišavši poput Bregovića u potrazi za bezazleno primitivnom pjesmaricom za one koji rock nikada niti ne bi htjeli slušati. Ili pak onu, oportunističku liniju da su Queen, Dire Straits i Guns'n'Roses uz Thompsona najbolji rockeri na svijetu jer znaju svirati i pjevati, kako je davno rekao Jim Kerr frontmen Simple Minds: 'znate zašto "Waterfront" nije veliki hit? Zato jer mi ne stvaramo glazbu za domačice'. Da, tako je to uistinu izgledalo prije svjetskog no.1 hita "Don't you"...



"2016" King Ubu se doima kao najjasnija kritička prezentacija hrvatske današnjice ispredajući nekoliko osnovnih boljki društva nimalo ne potencirajući sam bend za velike, da ne kažem komercijalne rezultate. Pjesme im govore o ksenofobiji (uvodna "Polaritet""), izlasku u grad-selo ("Stanje uma"), bolesti društva od nadzornih kamera ("Strah bolest"), ušaltavaju se u stare postulate znamenitih bendova poput Minuteman, Firehose i Husker Du "Uspavanka"), svakako tu je najtananiji Sašin vokal koji je blago rečeno poput naših glumaca hrvatskih što glumataju i ne znaju glumiti zadanu rolu van principa koje su naučili na faxu. Tu bi vokal trebao biti u svakoj pjesmi testosteronski naglašen, a nema ga i to manjka ovome odličnom albumu. Tek se pojavljuje u predzadnjoj "Usud" gdje se zarašpa i u hardcore (pjesma je objavljena i na kompilaciji "Balkan Under Radar, vol.4", Black Planet Records), a naravno, hit albuma je "Zakon", jedina prava hardcore pjesma po kojoj se momentalno zna ovaj bend. Pjesma je odlična i diže album do nebesa.

Elem, od početka do kraja album je vođen konceptom poremećenih emocija u trenutnoj situaciji hrvatske stvarnosti, godine koja mnogima ništa dobro nije donijela, ali preporučam da se što ćešće i po mogućnosti svaki dan konzumira ovaj proizvod King Ubu jer se samo tako istinski art može dokučiti u svojoj suštini. Možda bi trebalo baš upravo poput benda odbaciti sve stare frome i klišeje, zaboraviti na stare ljubavi (ah, kakav težak imperativ), a možda i precrtati mnoštvo toga iz oblasti rocka jer je ovaj trojac svima njima pokazao frišku figu s prekriženim prstima pod nosom na neusiljen, nesilovan i umjetnički korektan, ne-plebejski, ne-jakobinski, Voltaireovski način kako najobičnijom filozofijom ignoriranja svrgnuti veličanstvo glamurozne gluposti s trona.

Album godine!

Naslovi: 1.Polaritet, 2.Stanje uma, 3.Strah bolest, 4.Susjedi, 5.Uspavanka, 6.Usud, 7.Zakon

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/09/2016