Prvijenac Lili Gee, pravim imenom Lidije Graovac, dugogodišnje prateće vokalistice Soulfingersa karizmatičnim šmekom odaje potpuno predavanje emotivno-erotskim strastima uvijenim u suptilan spoj dražesnih konfiguracija zrelog pop-rocka kakav, ruku na srce i nije baš uobičajen za debitantski album. Premda će se ovdje pronaći podosta sviračkih posuđenica, prije svega njenog kolege Mire Odaka (gitara) koji zajedno potpisuje kompletan autorski materijal, legitimnost, ona koja redovito kovitlavo baca sumnjičavosti na uobičajenu hrvatsku i regionalnu scenu može dobrim dijelom biti lišena skepticizma: ovdje je riječ o visoko uštimanom komercijalnom projektu s nakanom da ne zazvuči poput nečeg već milijun puta isfuranog što se redovito kroz izvjesni tok vremena pokazao prvotnom 'hit' praskalicom zamrlom u bezidejnosti sadržaja. Odmah se pri tome sjetim Borisa Novkovića čija je "Tamara" bio globalni ex-Yu hit 1986., a onda je naprosto uronuo u prerade i krađu velikih i manje velikih hitova. Ne kažem da je Boris zaboravljen i da nije mainstreamovski 'ok', ali spram onoga što je bio i obećavao u ljeto 1986., nakon samo sezonu-dvije potpuno je izgubio karizmu rockera-ljepotana kojeg bi se moglo poslušati i razboritije promatrati od A do Ž bez obzira na solidan plasman na Eurosongu i pokušaje povratka u 'neki' rock, uglavnom beskrvni za one bešćutne, najšire mase kojima nije bitan izvođač nego pjesma na radiju. Možda je sreća ovog albuma što isprve nema veliki hit. I ako se tako uzme, što ne znači da neke od pjesama jednog dana neće postati veliki ili manji evergreeni hrvatskog pop-rocka, ovaj vrlo kratki albumčić od samo 35 minuta (zajedno s bonus pjesmom "Sonning" otpjevanom na njemačkom, ustvari akustičnom varijantom vodećeg hita "Sunčan dan") pokazuje fleksibilnost skladateljskog umijeća ispoštovanja bazično važnih kriterija zavodljive i privlačne klasične 'pop' pjesme u kojoj je žena vodeća uloga, glava, alfa i omega, ona što ne dozvoljava mužjaku prodorne amplitude u bezdan elokvencije osjećaja, odnosno, pokazuje lirsko-glazbenu percepciju za skladnu harmoniju, pazi sad: i komercijalnog šlageraškog popa i pitko zavodnih trendly elemenata Zaz, a bome i alternativnih konotacija rocka, te stavova što se kontinuirano pronalaze gotovo u svim pjesmama ovog albuma.

Ajmo reći ovako. The Rolling Stones su danas pitomi starčići što su cijelu karijeru uglavnom samo zborili o seksu, ništa drugo ih nije zanimalo, a kad su bili ukopčani u metafiziku, nadrealizam i psihodeliju (doduše jako davno), napravili su ponajbolje stvari po kojima ih svijet pamti. Sigurno ih se neće pamtiti zbog "Love is strong", "Anybody seen my baby" ili "Don't stop", ali komercijalni audio svijet je uistinu čudna pojava civilizacije otkako se zvuk i glazba bilježe na nosače zvuka, još više otkako postoji cirka tisućicu radio stanica na ex-Yu području što emitiraju većinom 'domaći' glazbeni materijal. Ove pjesme su baš upravo pogođene za to. Taj i takav mentalitet ciljane publike kojoj su rock i pop ruku pod ruku zajedničko tkivo jednog organizma.



Euforični uvod nekolicine ranije izbačenih singlova dao je naslutiti kako se moguće pomalja preobrazba 'second hand' robe u novom tkanju, osvježenom i radiofonično pristupačnom, bezeciranom za široku potrošnju. Kad-tad, poput mnogih, danas i kumulativno važnih perjanica što i nisu na vrijeme bile prepoznate, no njihova 'baba s kolačima', na njihovu sreću nije prošla nezapaženo. Prije svega, to se odnosi na uvodni šus "Između sve je tako slatko" s jasnim referencama ex-Yu new-wave/ reggaea i injekcijom power-popa, elem kombinacije kojom su obilovale rane uspješnice Haustora, Azre, Filma i Prljavog Kazališta (album "Crno bijeli svijet"), a i nepravedno zaboravljenog, zapostavljenog i od ondašnje rock kritike površno recenziranog, sjajnog drugog albuma splitskog Metka "Ratatatatija" (1981, Suzy). Baladična "Promijenila sam se" pak, donosi blueserski temperament rocka stasao od Stonesa naovamo (Parni Valjak je tu, zna se, maznuo sve što je mogao prometnut u autorski rukopis), dok je "Tango Django" sasvim drugačiji eksperiment s gypsy-valcerom i jasnim konotacijama koje bi Lili Gee mogle zaputiti u lakoglazbene vode u rasponu od Novih Fosila sve do Severine i pripadajuće ekipe, ali prerano je za takvo činjenično stanje jer je očito spomenuti kompozitorski dvojac za ovu prvu dugosvirajuću kolekciju namjerno nanizao splet stilski šarenih pjesama za koje će sama audijencija pokazati mjerilo ukusa, odnosno tržišne vrijednosti, a u ovu posljednje navedenu je iskoristio i faktor bijega i tumaranja sofisticirano prolongirajući neo-hippy otuđenje. Zanimljivo i zabavno. Ali ako se prometne u 'hippy-cajke' poput "Trava zelena" Severine koju je zapazio i Bora Čorba 1995. rekavši 'video sam i čuo novu hrvatsku hippy devojku, peva Raste trava zelena', više neće biti tako zabavno s mojeg aspekta…



Već prema sama ta 3 singla dade se zapaziti zamamno bačen mamac što varira od oklagije do najsentimentalnije svile, kako u zvučnom, tako i u lirskom raspoloženju, a ono je za prvijenac itekako bitno. Također, ovdje ima i drugačijih konotacija koje opet donose nove poene: "Sama pod zvijezdama" lepršavim kabaretskim ugođajem (Zaz, naravno), te slatkastim vokalom Lidije pridružuje se onim veselicama U pol' 9 kod Sabe i Stampeda (ima i fućkanja), "Sunčan dan" izaziva nekoć sjajnog škotskog indie-pop autora Llyod Colea i njegove The Commotions na megdan mekše preobrazbe UK no.17 hita "Lost weekend" iz 1985. (prevarili bi ste se ako vas pjesma podsjeti na Belanovu "Ludo zaljubljen"; i Neno je 'maznuo' melodiju Llyod Coleu), najbrža "Volim" spaja ska 'wah-wah' gitare s natruhama punka taman za dobru veselicu nastavka uvodnog singla "Između sve je tako slatko", a "Sve je dobro" ugodno izrežirano čak i sa socio-političkim angažmanom kolaborira između početnog izabranog hard/ heavy riffa koji će pomalo aludirati na "I love r'n'r" (Joan Jett, naravno), no implicitno pobija takve pomisli daljnjim tijekom od najkraćih 2.45 u kojima se dešavaju značajni strateški potezi: prelazi se na čvrsti hard-rock bržeg tempa u podizačici i refrenu 'sve je dobro/ nije da nije/ šapuće anđeo, nebo se smije', pa se spušta, ali, ruku na srce, ova stvarčina mi se doima da od svih pjesama ima najdugovječniji hod što se tiče budućnosti. Napravljena je kao najkraća, a na koncertima, pretpostaviti ću da Lili Gee nakon izvjesnog vremena postane zvijezda za velike dvorane, bez problema se može odvaliti u onaj potentno eruptivan bis skandiranja i improvizacija jer se kemija u ovoj pjesmi (a i u bendu) itekako osjeti. Rekao bih da su namjerno ovu pjesmu snimili u ovako kratkoj verziji pogodnoj za eter, no ako će jednog dana, a držim im fige, nastupati pred više tisuća ljudi koji će ih voljeti i slušati možda zbog sasvim drugačijih pjesama, ovu će sasvim sigurno penaliti i koristiti za svoj portret, obično onaj što dolazi pred sami koncertni grande finale.



Završni dio albuma su psihodeličnije i rockerskije "Odlazim" sa funk štimungom finog popa The Smiths uronjenog u Doobie Brothers (tako bi mogli Jinx zvučati u rock varijanti) i "Dala sam ti sve" ambijentalnim gitarskim tonovima i jazzy klavijaturama Filipa Kneževića otvarajući onaj bezvremenski prostor space-rocka na pop način u zaboravljenom 'sentiš' okružju pozivajući neke velike balade progressive rocka, između ostalog i Pink Floyd, pa čak i Stijene kad je Zorica Konđa bila na vokalu.

Sve ovo pokazuje širinu autorske stilizacije momčadi u kojoj su još dva odlična glazbenika Goran (bubnjevi) i Krešo (bas), te nekoliko gostujućih, a svi oni skupa su ujedinili nit vodilju kompozitorskog dvojca. Vrlo šaren po kakvoći, ovakav debi album u našim okvirima i nije uobičajen; smion je i potencijalno hrabro postavljen s nekoliko strateški bačenih udica koje bi mogle pokazati naredne korake zavisno o samom 'plijenu'. Lukavi kompromisi da se objedini zabavnija estrada u rocku, a i ona pop-ističnija u psihodeličnim, te kompleksnijim zvukovima s natruhama blago pomaknutijeg, alternativnijeg izraza kreativna je manipulacija itekako potrebna našem učmalom mainstreamu. Pjesme i kompletan materijal nisu bezazlenih konotacija kakvima su obilovali mnogi debiji sa sličnim komercijalnim ciljevima od primjerice Srebrnih Krila, Seid Memića - Vajte, Đorđe Balaševića, Zrinka Tutića, Crvene Jabuke, Gibonnija, Pipsa… Svi su oni imali početne rockerske krvi, neki čak i previše, a hitovi i auditorij su im bili smjernica jača od stvaralačkog kredibiliteta koji je otišao tamo kuda je stado krenulo, a ne glavni čoban. Album "Predigra" bi mogao pokazati slične podudarnosti zbog mnoštvo spomenutih motiva, no prije svega treba ga uzeti ovakvog kakav jeste u ovom trenutku sa sentimentalno-poluangažirano napucanom lirikom, primamljivim vokalom i radiofoničnim pjesmama. A sve će se revalorizirati u budućnosti i za sad ne treba biti skeptik oko manje ili više 'art' referenci, jer jednom kad se dogodi onaj veliki 'hit' kojeg sasvim moguće ima i ovaj debi, tumačenja će biti sasvim drugačija.

Kažem, za sada, ovo je komercijalno potentno na prvu loptu i bila bi velika šteta za materijal da ostane samo u domeni 'bilo jednom', 'once upon a time'…

Naslovi: 1.Između sve je tako slatko, 2.Promijenila sam se, 3.Tango Django, 4.Sama pod zvijezdama, 5.Sunčan dan, 6.Volim, 7.Sve je dobro, 8.Odlazim, 9.Dala sam ti sve, 10.BONUS: Sonning

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/09/2019