Netko dobro funkcionira čim zazvoni sat ranim jutrom,a netko je razbuđen tek nakon druge-treće kave. Ima nas određeni broj noćnih ptica kojima je fokus optimalan kad je mjesec gore visoko,a većina, izuzev vikendom,večernje i noćne sate uz niže otkucaje srca provede u horizontalnom položaju.

Tematiku iz naslova pretočenu u filmska ostvarenja,kojih je također priličan broj,zaokružio bih na tri najdraža primjera: Noć Lovca,Dan Velikih Valova i Noć Na Zemlji.
A što smatram glazbenim favoritima,otkrijte kroz tekst koji slijedi.

BRING ON THE NIGHT - The Police (1979)

I nema baš previše tročlanih sastava koji su obilježili popularnu glazbu. No Police to uistinu jesu.
Band gotovo surovo moćan,sa krilima probojnim poput Concordeovih,pojavio se koncem 70ih i zajahao na šarmu novoga vala,prezentiravši se naramkom originalnih ideja i sviračkog umijeća. Doista,niz je njihovih suvremenika plijenio zanimljivim stilom i dobrim zvukom,no ovi su dečki praktički svirački instruktori. Jer počevši od prvog albuma,Outlandos d'Amour,koji je istaknuo Stinga kao autorsku veličinu,preko Reggate de Blanc,osobno mi najdražeg albuma grupe,na kojem se i nalazi Bring On The Night,pa sve do posljednjeg studijskog uratka,hitoidnog Synchronicityja,dali su na sve moguće načine već spomenuti Sting,Andy Summers i Stewart Copeland,čudnovate fuzije post-punka,novoga vala,reggaea,jazza i popa.
U studiju raznovrsni,na stageu prštavi i uzbudljivi,Police su kompaktan tim vrijedan grlatog navijanja i podrške.
A stihovi "Bring on the night,I couldn't stand another hour of daylight" savršeno odgovara tematici ovoga soundtracka.

ONE DAY - Björk (1993)

Islanđanka je nakon godina provedenih u Sugarcubesima,avangardnim alternativcima vrijednima pažnje,zaplovila u solo vode i odmah dala do znanja koliko toga ima za reći.
Debi album logičnog naziva Debut i odmah plejada stilskih crossovera,od laganog i pitkog singlea poput Venus As A Boy,do čudesno maštovitih Human Behaviour ili Big Time Sensuality. Zaista prekrasan miks različitih žanrova više nego uspješno ugrađenih u nadahnjujuću cjelinu (house u divnoj Violently Happy ili zvonki jazzy-indie komad Aeroplane),u svome nazivniku imaju suvereno jedinstveni vokal ove divne Skandinavke.
A One Day? Elektronski zgoditak zaogrnut houseom laganog tempa i šarmantan zvukovni biser sa opet njezinim toplo-hladnim vokalnim izražajem koji istovremeno vodi u san i poziva na buđenje.
Uslijedila je niska jednako jedinstvenih albuma,Post,Homogenic,Vespertine...
Simpatična Islanđanka je svjetlo osebujnoga sjaja i začudan cvijet posebnoga mirisa i oblika.



ALL DAY AND ALL OF THE NIGHT - The Kinks (1964)

Kakav je to sound i stav?,pitali su se mnogi kada su braća Davies krenuli izbacivati gitarističke maljeve,kasnije okarakterizirane pretečama punka i/ili (čak) hard-rocka.
I dok su mega popularni Beatlesi tih afirmativnih godina izbacivali uglavnom pjesmuljke,a Stonesi obrade svojih idola,Ray i Dave,kičma banda koji će kasnije sloviti za najengleskiji band,izašli su na scenu sa dva singlea (drugi je You Really Got Me) nazubljena i spremna razdrmati već uzbudljivu i zahuktalu englesku scenu.
Kinksi su klasa,puteni i glasni, sporadično sneni i razigrani,grupa nepresušnog vrela talenta i nadahnuća, prvenstveno zahvaljujući Rayu Daviesu, starijem bratu i motoru banda,autoru koji je utjecao kako na suvremenike,tako i na brojne velikane koji će potom koračati scenom slijedeći stope spomenutog karizmatika.
Krenem li nabrajati tko ima biti zahvalan prisustvom Kinksa (poglavito na Otoku),njihovim zvukom te načinom skladanja,moglo bi doista potrajati.
Kao što i pjesma kaže,cijeli dan i čitavu noć.

DIRTY DAY - U2 (1993)

Duboko sam uvjeren kako je The Edge,gitarist banda,inicirao zaokret u promišljanju i stvaranju novog zvuka grupe,a koji im je nasušno trebao nakon mlačnog i prilično bezličnog (premda komercijalno uspješnog) Rattle And Hum albuma.
A skretanje je bilo apsolutno pogođeno,vanserijski Achtung Baby osvojio je svijet poput nekoć Napoleona i dobio logičnu pratnju u ništa lošijoj Zooropi.
I dok su na Achtung Baby,najvećim dijelom snimanom u Berlinu,sound dotjerivali i formirali veliki Daniel Lanois i Brian Eno,na Zooropi je Daniela zamijenio Flood i uz asistiranje Edgea,stvoreno je još jedno, usuđujem se reći, remek-djelo karakterno i bombastično.
Zanimljivo je naglasiti kako je većina pjesama uvrštenih na Zooropu nastala tijekom Zoo TV turneje, vjerojatno najznačajnije svjetske promocije nekog albuma(Achtung Baby). E sad,band je dobio Grammyja za najbolji alternativni album (!),što bi možda u nekom svom korijenu i bio,premda bi u tom slučaju Achtung Baby (koji je također nagrađen Grammyjem,ali za najbolji rock album!),po mom skromnom mišljenju morao biti smješten u istu kategoriju.
Dirty Day? Sjajno naizmjenično repetitivno valjanje gitare i Adamovog basa,pomicanje decibela u zvuku kao građenje napetosti, kaotično sočan refren i Bonov falset na bridgeu, više su nego dovoljne karakteristike za zasluženu najvišu moguću ocjenu.
Očito stjecanje prednosti kroz tehniku,da parafraziram stih kojim otvaraju album.

NOĆAS U GRADU - Partibrejkers (2002)

Zoran Kostić Cane kao najkarizmatičniji lik za mikrofonom i Nebojša Antonijević Anton,pacifist sa gitarom oko vrata poput vojnika sa puškom koja razoružava, dvojica su tipova koji si pašu kao džus i votka,pero i tinta, pitanje i odgovor.
Oni su rješenje glazbene nedoumice,kiseli i slatki,jezgra i membrana, dvojac koji na vagi vrijedi za desetke koji nisu dospjeli niti do dostojnog glazbenog pokušaja,a kamo li rješenja.
Još i danas ponajbolji live band bazično punkerskog stava,garažne provenijencije,mutiranog bluesa bržeg i težeg ritma,band kojemu je teško naći manu,a snagu mu ubrizgava Canetov stih,direktan i važan. I dok se lome koplja je li bolja Jedinica bez basa ili Trojka prepuna hitova,dovoljno je poslušati Noćas u Gradu i zaključiti kako onih sedam Antonovih tonova i ponavljajući Canetovi versi nose istinu da ovi momci idu od najmanje vrlo dobrog pa sve do izvrsnog,a negdje u sredini stoji ocjena Gramzivosti i Pohlepe,albuma sa kojeg je skinuta predmetna pjesma.
Ako ćemo u detalje,oni su poput knjige koja vas je oduševila i rado ćete je opet uzeti u ruke.

DAY TRIPPER - The Beatles (1965)

Premda su liverpulski čudotvorci zanimljivih frizura i prije ovog singlea (na A strani je također odlična We Can Work It Out) imali sjajnih uradaka, nekako mi se čini kako su sessioni uoči Rubber Soula značili odmak od dotadašnjih voli me/molim te/drži me za ručicu pjesmica.
Nisu bili jedini koji su pokazivali divljenje Motown soul zvuku, istoga su znalački ne tek kradom kombinirali sa vlastitim glazbenim narativom, nerijetko teško zamislivim i danas,a ne 60ak godina unatrag. Slušajući sjajnu Georgeovu frazu na gitari koja pjesmu vodi u savršeno mutne vode u kojima Paulov bas i Ringov bubanj plivaju olimpijske rezultate,dok se John i Sir McCartney vokalno izmjenjuju i po tko zna koji put naglašavaju taj svoj forte,svjedočimo malim tajnama velikih majstora glazbene kuhinje.
I ako su do tada bili pristojni dečki finih manira,skladno odjeveni, predmet obožavanja djevojaka i žena (ok,kritike također),te poput frendova iz Stonesa imali vrijeme na svojoj strani,niz albuma koji je uslijedio,a to su redom Rubber Soul,Revolver,Sgt. Pepper's,White Album,doveo je do toga da se i kazaljke u Greenwichu ravnaju prema njihovim satovima.
Hm,ajde da ipak spomenem kako su snimili i Abbey Road te Let It Be.
Zbilja nemam pravo izostaviti takve naslove iz diskografije možda i prvih među najboljima.



BLACK NIGHT - Deep Purple (1970)

Ne mogu tvrditi kako su pjevač Rod Evans i basist Nick Simper loši ili nedorasli bandu,no činjenica je da tek dolaskom dvojca Gillan/Glover,a što se moglo naslutiti najavnim live albumom Concerto For Group And Orchestra te posebno prvim u potpunosti autorskim djelom Deep Purple In Rock, kreće uspon ka zvjezdanom statusu.
Black Night je sinkopirani smaragd fantastičnih dionica Lorda na Hammondu i Blackmorea na Stratocasteru,ritmički stamen i precizno oblikovan,a Gillanov vokal zaokružuje masivnu cjelinu odličnom dikcijom i tremolom. Upravo ova rečenica opisuje Mark II dominantu sastava - svaki ponaosob je apsolutni vladar svojega instrumenta,ponajbolji u moru creme de la creme individua.
Dečki su u ovom sastavu snimili još odlične Fireball,Machine Head i svakako jedan od najvećih live albuma svih vremena,Made In Japan. Niz studijskih albuma zaustavio se na Who Do We Think We Are, također vrlo dobrom ostvarenju nakon kojega umjesto Gillana i Glovera dolaze ništa manje klasni igrači Coverdale i Hughes,čime se dominacija nije poremetila.
Iako prednost dajem Zeppelinima u usporedbama i klasifikacijama,doduše malu,onoliku kolika je i u povlačenju paralele sa trećim sastavom,temeljnim kamenom teškog zvuka,Black Sabbathima,zanimljivo je da sva tri banda dolaze iz Engleske i osnovani su,jasno je,važne 1968. godine.

"Black night is a long way from home".

IN BETWEEN DAYS - The Cure (1985)

Ne znam jesam li usamljen u osjećaju zanosa i naleta pozitivne energije, pomiješanih sa blagim treptajima nutrine baš svaki put kada čujem ovu pjesmu. Srce napravi lagani preskok pri sjećanju na sve romantične trenutke odrastanja uz stvari poput ove,krasne,tople i jedinstvene.
Manje-više volim sve faze Curea,od komornih gotičkih početaka,a opet popom oslikanih kroz post-punk digresije,preko psihodeličnih pasusa i zaključno do netipičnog, odnosno zvuka samo njima svojstvenog - zvuka tuge,sreće,romantike i vapaja.
The Cure su Smithovo čedo,dijete i projekt kojemu Gallup odgovara kao prst noktu,a veliki obol dali su i Tolhurst, Thompson i Williams ranije,kao i O'Donnell,Cooper te "Bowiejev" Reeves Gabrels,što mi je bilo veliko iznenađenje,a svakako na veliku radost Roberta Smitha.

"Come back,come back,don't walk away,come back,come back,come back today".

Ma kada god,sa pjesmama poput ove ste uvijek dobrodošli.

ONE OF THESE DAYS - Pink Floyd (1971)

Vjetar zavija,oluja se sprema,bas udara neponovljivu temu (najdražu mi uopće),nabijen je delayom,a na albumu su ga svirali i Waters,i Gilmour;preostaje mi jedino zapitati se jesmo li spremni na ono što slijedi!?
Jedan od najznačajnijih i najoriginalnijih bandova koji je hodao zemljom,kroz ovih šest minuta prog-rock fantazije obložene psihodeličnom izolacijom,dao je najbolje od sebe istaknuvši se unikatnim instrumentalnim pasažima,golemim sviračkim umijećem i bolesno dobrim aranžmanima i soundom,bez iznimke na svakom pojedinom instrumentu. Tek tamo negdje nakon tri i pol minute pjesme,instrumental prekida kroz modulator provučen glas bubnjara Nicka Masona čime najavljuje suludo moćan Gilmourov solo na steel gitari koji podebljava manični session period pjesme u trajanju do njezina samog kraja.
Mjesto radnje je odličan album Meddle nakon kojega se band uputio na krhotine antičkih Pompeja snimiti raritetni live album, zapravo koncertni film,a potom su stizali studijski komadi koji će grupu zauvijek biranim riječima kod kritike,a posebno kod publike, istaknuti aklamiranim veličinama.
A rečenica koju Mason u pjesmi izgovori, izgleda ovako: "One of these days I'm going to cut You into little peaces."

THE NIGHT THEY DROVE OLD DIXIE DOWN - The Band (1969)

Zapravo je sjajno da su Bandovi Kanađani,sa izuzetkom Levona Helma,južnjaka iz Arkansasa, začetnici glazbenog pravca kasnije nazvanog Americana.
Dečki su to koji su maestralno povezali folk i roots rock te time dobili novu glazbenu formulu koju će primjenjivati mnogi,čak veći i poznatiji Bandovi suvremenici. A to govori doista puno.
Uzimam si slobodu da tekst pjesme, odnosno povijesno uporište ostavim po strani zbog konotacija, tumačenja na ovaj ili onaj način - niti se Robertson kao autor nije do kraja očitovao o značenju pojedinih stihova. A moguće je zaključiti (u redu,subjektivno,stoga prihvaćam kritiku ukoliko griješim) kako je, obzirom na vrijeme nastanka,ipak i protestna pjesma usmjerena ka snobovskoj američkoj politici.
U svakom slučaju,svirački jezik numere ne ostavlja dvojbe,jasan i nadmoćan,teče kao rijeka i osvaja razboritošću i natapa svako polje kojeg se dodirne. Koji god dio želite izdvojiti,nećete pogriješiti jer vodeći vokal Levona je ništa sugestivniji od prebiranja po bubnjevima, klavirskog garda ili sjajnih pratećih vokala,dionica akustične gitare te usne harmonike.
Dylanu su bili prateći band i oslonac,veliki Martin Scorsese dokumentirao je oproštajni koncert originalne postave grupe odličnim filmom,a voljeni su i slavljeni doista posvuda.
Na jugu i sjeveru,a i šire.

dario b. // 02/02/2025