Mogli su These New Puritans ostvariti zavidan uspjeh kroz proteklih desetak godina karijere da su zadržali integritet debija "Beat Pyramid" (2008) kojim su najavili moguću uzbudljivu inovaciju (na Terapiji dobili DESETKU) nakon komercijalnog buma britanskih retro/ revival post-punk bendova Franz Ferdinand, Bloc Party, Arctic Monkeys, Kaiser Chiefs, The Kooks, The Libertines i kompanije, ali nisu. Da ne bi bilo zabune, Foals su svoj odličan debi "Antidotes" objavili 24.III, a "Beat Pyramid" je izašao samo dva mjeseca ranije - 28.I 2008., te sam oba albuma recenzirao i ostao oduševljen s novom britanskom snagom stavljajući ih u sam vrh tadašnje scene. Pojavili su se u pravom trenutku kad je trebala svježa krv kojom su dali injekciju i za američko-kanadske bendove LCD Soundsystem, !!! (chak-chak-chak), Yeah Yeah Yeahs, Hot Hot Heat, Arcade Fire, The National, Interpol, no tad su se praktički samo priključili hypeu na svrsishodan, poprilično originalan, pa čak i avangardan način da bi već narednim albumom "Hidden" (2010) napravili veliku grešku usmjerivši se u eksperiment koji je još uvijek solidno, no ne i uvjerljivo djelovao počastivši Zagreb u dva navrata - prvi puta na Rokaj Festu 2008. (održanom na Jarunu 6.VII) kad su na glavnoj pozornici svirali taman prije The Fall i The Godfathers, te 27.III 2010. u Tvornici netom na promotivnoj turneji drugog albuma. I to je uglavnom bio klimaks benda za kojeg se činilo da je u usponu i da od njega još valja štošta očekivati.

No, to štošta je odonda bilo svašta i ništa. Treći album "Field Of Reeds" - 'polje trske' (2013) se doslovce zagubio u trstiku pretencioznog minimalističkog pokušaja igranja s neo-classical tendencijama ogromnih apetita u koje je bilo uključeno skoro 50 glazbenika i vokalista, ali vođa benda Jack Barnett se pokazao isuviše nespretan za takav poduhvat koji je potpuno promašio ciljani rezultat. NME koji ih je do tad na sav glas hvalio jednostavno ih je pokopao da su zadnje sranje, bend se enormno zadužio očekivajući nastupe po dvoranama namjenjenim za klasičnu glazbu i skoro raspao objavivši tek živi zapis "Expanded (Live at the Barbican)" (2014) da bi se povukao na petogodišnji hiatus u kome je Barnett navelike razmatrao kako da se ponovno vrati na teren kojeg je tako olako prokockao nepromišljenim avanturizmom u artističku slojevitost kojoj nije dorastao. U ovoj prilici od onog impresivnog benda kojeg smo dvaput gledali u Zagrebu ostala su samo braća blizanci Jack i bubnjar George, a oni se ovog puta upuštaju u popravljanje pogrešaka simpatičnim soft pristupom na razmeđi rock, pop, ambijentalnih i neo-classical svaštarenja. No kad je riječ o rocku, gitara je posve izbačena iz audiofilskog vidika, a ovdje bi bila više nego dobrodošla jer su sve pjesme na ovih 40 minuta djelo sintetičkih manipulacija (synthovi, programi, loop tehnika) i tek ponekog odjeka živog bubnja, klavira što sve skupa zvuči poput nekih daleko vještijih rockera (i post-punkera i novovalaca) koji su još 80-ih bar nakratko ili na 'zauvijek' ostavili gitare prepustivši se dražima skladanja glazbe profinjenim kibernetičkim putem - prvenstveno ovdje aludiram na David Sylviana, Midge Urea, Peter Gabriela, OMD i The Human League, elem strogo britanske izvođače koji su u svojim početnim fazama bili rockeri, ali su stubokom mijenjali ne samo svoj stil, već i čitav rock koji je do tada prevazišao svoju cijelu evoluciju od zabave, ludila i svjetske histerije do transžanrovskih metamorfoza u kome se spajalo sve i svašta sa svime i svačime.



Nažalost, ne mogu reći da je ovaj novi, možda nekome dugoočekivani album These New Puritans neko osobito zadovoljstvo posebice ako ih je gotivio s prvim ili drugim albumom. Neuspješnu avanturu s trtsikom bi trebalo zaboraviti i ostaviti samo za uspomenu, ali niti ovdje situacija nije ništa bolja. Klavijature, vibrafon, poneki živi bubanj, harmonije, loop manipulacije, ma sve to zvuči od prve pjesme "Infinity vibraphones" ko' daleko bolji OMD ne samo iz 80-ih, nego i iz 2. desetljeća 21. stoljeća, bubnjarskim prelazima nakićena kvazi-intelektualna "Anty-gravity" kao da je napola uposlen Steve Jansen na elektronskim bubnjevima za jedno pivo (ex-Japan, polubrat David Sylviana), pa mršava pop laganica "Beyond black suns" u kojoj pokušavaju spojiti gothic/dark-wave s glitchom (usput, ima i neki dječji vokal, reklo bi se pubertetski u sukobu s opernim). Singl "Inside the rose" je čisti ambijentalni pop kakvog je spomenuti Sylvian znao prakticirati mnogo puta, ali Burnetti su se i ovaj put pokazali da jednostavno ne umiju napraviti hit. Imaju samo neke zgodne melodije, neke cake, Jackov vokal je nešto melodičniji nego prije, malčice stariji, ali imaginacija mu je opala usmjerivši se na povratak nekakvom artizmu kojeg je osim Sylviana krasio i izvođače poput This Mortal Coil ili svih onih insinuacija na Ferrya i Roxy Music. Barnettu to nikako ne polazi za glasom makar kroz daljnji tijek albuma šapuće ("Into the fire"), pokušava dozvati čak i techno štimung Underworld uvijajući ga u devijantne indie-pop šablone, ili, pak samplirajući gudače i opernu pjevačicu u najkraćoj temi "Lost angel" (samo 1.14). Da mi These New Puritans nisu bili veliko iznenađenje 2008. i da ih tada nisam slušao, doživio dvaput iz blizine Jaruna i Tvornice, čisto sumnjam da bi mi danas išta značili. Ono što su izvodili prilikom prvog albuma je bilo fenomenalno, ako se itko sjeća, hrvatska nogometna reprezentacija je izbacila Engleze u kvalifikacijama za EU 2008., Jack je na Rokaj Festu imao templarski štit nakićen bedževima, a kad ga je skinuo, ispod njega je bila crveno-bijela kockasta majica hrvatske nogometne reprezentacije. Odao je saučešće svojim Englezima i priznao pobjedu Hrvata, to je bio najljepši kompliment tada mladog benda hrvatskom auditoriju koji ga je podržavao zbog debi albuma. Time je odmah zadobio simpatije jer je bio dovoljno snažan i otkačen bez puno mozga, s ogromnom snagom, a tak' je i trebalo. Danas se ta snaga ne mjeri u potrošenim kalorijama i modernističkim spikama, nego u blaženstvu ničega. Nažalost, svaštarenja s porivom ka globalnom neo-klasicizmu kvazi art-rocka. Mršavo spram one obećavajuće sile iz 2008. godine. Ali, dakako puno bolje od trstika iz 2013.

Naslovi: 1.Infinity vibraphones, 2.Anty-gravity, 3.Beyond black suns, 4.Inside the rose, 5.Where the trees are on fire, 6.Into the fire, 7.Lost angel, 8.A-R-P, 9.Six

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 22/03/2019