Fama oko These New Puritans je nestala. Ovaj treći album izašao je još sredinom prošle godine potpuno neprimijećeno i sam NME koji je njihov prethodni "Hidden" proglasio albumom 2010. ogradio se od njih gotovo ih nazvavši sranjem.

Skoro 50 muzičara i vokalista koje je ovaj, sada trojac bez Sophie Sleigh - Johnson (napustila ih 2012) koristio na ovome radu su bačen trud i sredstva u vjetar. Od tako impozantne količine gostujućih izvršitelja radova očekivao bi se simfonijski orkestralni zvuk (duhački i gudački instrumenti), ali činjenica jest da ih vođa Jack Barnett nije znao i umio adekvatno uporabiti. Odšetao je sa svojim pop metamorfozama u minimalističke strukture priklonivši se novoj struji avangarde poput recimo Univers Zero, no momak definitivno ne zna napisati uzbudljivu glazbu s kojom pokušava udahnuti neo klasični štimung.

Izbacivši gitare i semplere, ostavio je samo u nekoliko kompozicija bubnjeve i bas gitaru, sebe je oboružao gomilom instrumentarija ističući svoju multiinstrumentalističku klasu vrlo niske kakvoće (vokal, piano, bas, vibrafon, gongovi, udaraljke, magnetski piano rezonator...). Tananim vokalom fiksiranim u 'nedokučive' mistike i gorde poetske kvazi-intelektualizme poput gusaka u magli, svoju kreativnu sposobnost doslovce traži po britanskom trstiku jugoistočne obale Sjevernog mora. Kao što je na prethodnom hvaljenom albumu pokušavao napraviti neko svoje unikatno notno pismo, ovdje je doduše s vrlo zanimljivim kompozitorskim pristupom nadogradnjama minimalističkih perioda pokušao raširiti svoj horizont komornim pristupom, atmosferalijama, gothic mantrama, posezanjima u vox-extended tehnikalije i liturgijske ambijente. Pokušava biti novim vizionarom britanske pop glazbe s tendencijama ka avangardi, a ono što jest od svega na koncu realizirano s uspješnicom svodi se samo na kulisu artističkog šmeka.

Kako nema ritmičku rock potporu, on je upravo poput industrial velikana Throbbing Gristle i Coil u proces taktova uključio periodične sekvence harmonija i raznolikih melodija što nije nimalo inovantan pristup makar koliko god on tome težio. Oslonjen na takvom principu skladanja izuzev komada "Fragment two", završnice "The light in your name" i čak 9 minuta dugačkog singla "V (island song)" u kojima se koristi klasičan set bubnjeva, igrao se čistim istraživanjima moderne klasične glazbe što si bend takvog kova ne smije dozvoliti. Odnosno, on publici uvaljuje svoju nestručnost za koju smatra to što smatra i dakako da su se mnogi upecali na taj mamac neo klasicizma. Kad smo već kod toga, dovoljno je poslušati neka od izdanja američkih etiketa Innova Recordings ili ECM koje se bave upravo takvom scenom. Kod njih su sve kompetentni muzičari i skladatelji što su posve upućeni ne samo u teritorij kojim koračaju već i velikim dijelom ostavštine klasike, dok je Barnett momčić odrastao uz brit-pop i rock kojeg pokušava nagurati na taj kolosjek bez ikakvog predznanja. Laički i proizvoljno.

Pomješavši sve i svašta (piano staccata, duhače, gudače, vokalne zborove) izgubio se u zahtjevnom procesu komponiranja svevši nekolicinu tema na komorni drone bez nekih efektnijih i zanimljivijih opservacija. Harmonije i melodije su linearne s ambijentalnim strukturama, a uzgred rečeno, sve se to moglo daleko adekvatnije riješiti običnim synthevima i jednostavnom ritmičkom potporom. U principu, ovo jest pop izveden orkestralnim instrumentarijem u kome manjka kompleksnih zahvata, a to švrljanje samo glorificira njegovu prilično prepotentnu i egoističnu pretencioznost. Želi biti drugačiji što jest, ali je izgubljen u trstenini tražeći klasičnu glazbu na krivom mjestu s pogrešnim uvjerenjima.

Naslovi: 1.This guy's in love with you, 2.Fragment two, 3.The light in your name, 4.V (island song), 5.Spiral, 6.Organ eternal, 7.Nothing else, 8.Dream, 9.Field of reeds

ocjena albuma [1-10]: 4

horvi // 27/03/2014