Izgleda da sam počeo biti stari senilni starac već sa 41-im ljetom koji preslušava jedan album po 15-20-30 puta uzastopce..., ali ovi klinci koji imaju napola manje godina od mene su genijalni. Osobno, preslušavajući album ovako nisam uživao od vremena Talking Heads "Remain In Light" (1980.), Gang Of Four-ovog "Solid Gold" (1981.), Simple Minds "Sparkle In the Rain" (1983.) i P.I.L. albuma "Album" (1985.) čije stvari znam napamet, čak i unatraške, ako treba. These New Puritans su čarobnjaci plesnog alter-rock zvuka.

Ovaj kvartet dolazi iz Southend-on-Sea, gradića udaljenog nekih 30-tak kilometara istočno od Londona na obali Sjevernog mora, a osnovali su ga dva brata blizanca Jack (vokal, gitara, kompjuter, samplovi) i George Barnett (bubnjevi, udaraljke, trake). S njima su u postavi još Thomas Hein (bas, samplovi, prateći vokal, udaraljke) i Sophie Sleigh - Johnson (synth). Ovo im je debi album kojem su prethodila četiri odlična singla "Now pluvial" (2006), "Navigate, navigate" (2007), "Numbers/ Colours" (2007) i "Elvis" (2008), od kojih se ova tri posljednja nalaze i na albumu.

Kako to kod Britanaca i biva, retro je u svojoj novoj fazi kada klinci otkrivaju neke ne zaboravljene, ali pomalo i nezasluženo marginalizirane veličine. Sjetite se samo 2004. i Franz Ferdinandovog revivala s Gang Of Four sintagmama ili 2005. Bloc Partya i Kaiser Chiefs sa sjajnim debijima gdje su spojili post-punk/new-wave (čak i new-romanics) ostavštinu u vrlo pjevne i rasplesano dinamične melodije. A i Suede koji su svoj čuveni "Dog Man Star" sredinom '90-tih napravili po nadahnuću zaboravljenog Bowijevog "Ziggya" s Marsa ili Manic Street Preachers s "Holy Bibble" po niti vodilji elektronsko-eksperimentalnog new-wave/post-punk albuma Simple Minds "Empires & Dance".

Kod These New Puritans je nadahnuće Mark E.Smith i njegovi The Fall, ekipa koju je teško definirati jer su u svih svojih stotinjak do sada objavljenih albuma i radova uvijek jedinstveni i originalni u vlastitom prepoznatljivom minimalističkom i tvrdokornom izrazu kojeg su mnogi krali i sakatili na račun egzotike i takozvane alternativne kulise. A dodao bih i The Wire kojima uz The Fall i Velvet Underground mnogo duguju Girls Against Boys. Pretpostavljate li o čemu je riječ?

"Beat Pyramid" je prije svega sjajan rock and roll album makar koliko god se to površnom slušatelju činilo da s rockom ima veze kao kruška s krumpirom i vozom ugljena.
Uostalom, i sami su izjavili da im je osnovna inspiracija Mark E.Smith i The Fall, te Franz Kafka i Elizabetski magičar John Dee (nemam pojma tko je taj magičar).



Već sama uvodna skladba, ranije objavljeni singl "Numerology (aka numbers)" s kratkim 16-sekundnim elektro-industrial uvodom i vokalom Sophie Sleigh (nazvan "...ce I will say this twice") priziva plesni zvuk ne samo The Fall, već i Gang Of Four s albuma "Solid Gold" iz 1981. i odavno zaboravljeni Au Paris uz posve jednostavan refren "what's your favorite number, what does it mean" pri čemu daju veoma suptilne haiku tekstove pri objašnjenju svakog broja od 1 do 10 na vrlo pragmatičan i sofisticirani način ('every number has a meaning). Sjajna stvar! Slijedeća kompozicija je također ranije objavljeni singl "Colours" (5.XI 2007., B strana singla "Numbers") i vrlo je kratka, te prelama sitne usporedbe s ranim, nekad pristojnim Caveovim neandertalom u obliku Boys Next Door i ranog The Birthday Party koji je ovdje naglašen lucidnim bubnjarskim prijelazima poput Adam And The Ants i sitnim synth podebljanjima. Kompozicija ima i finu melodičnu gitarsku crtu (poput The Killers i Bloc Party), tako da je s pravom izabrana za singl. "Swords of truth" počinje synthom u stilu fanfara, te je plesnog isprekidanog, gotovo funk bas ritma sa obiljem višeglasja i gitarskih melodija koje zvuče kao da su odsvirane na distorziranoj bisernici. Negdje gdje je Boa nestala nakon dva prva odlična albuma "Boa" i "Ritam strasti" početkom '80-tih. Eksperimentalnoj i ambijentalnoj glazbi Puritanci pristupaju u kratkom instrumentalu "Doppelganger" koji zvuči kao da je dio nezavršenog sessiona Trans Am sa bubnjarskim ritmom, synthom, echo gitarom i pletućim new-romantics basom. Neobično nazvana "C 16th +-" je također kratki, plesni i techno-ritmom nabijeni, ali pjevani komad kojeg su tko zna kojim slučajem propustili Gang Of Four nakon singla "To hell with powerty", dok je "En papier" još jedan funk-oidni podsjetnik na ove GOF veličine koje su zna se kako i na koji način obradili (i oskrnavili) izvođači od P.I.L. do Rapture, Yeah Yeah Yeahs ili Hot Hot Heat. Skladba je kao pljunuti miks "Why theory?" i "Outside the train don't run on time", te ima dvoglasja, sjajnu i odriješitu podebljanu bas dionicu, gitarske neurotične, ali melodične sekvence i pozadinsku laid-back strukturu sačinjenu od samplova i zvukova syntha. Gitara neodoljivo podsjeća na Mick Harveyeve sekvence iz vremena The Birthday Party. Odlično, čak i najbolji komad albuma. "Infinity ytinfini" je očigledan utjecaj Einsturzende Neubauten iz perioda "Halber Mensch", te neopisivo asocira na skladbu "Z-N-S (zentral nervous system)" premda je odsvirana na klasične rock instrumente, s jednom razlikom što je Barnettov vokal daleko kultiviraniji i komercijalno, uvjetno rečeno, veoma prihvatljiv. Ista ima i sjajne gitarske noise-eksperimental pasaže u kojima su isprepleteni i zvukovi hipnotičkog syntha, te industrial bubnjarski ritmovi koji se ponavljaju u 2 perioda od tišeg ka bučnome. Iz naredne pjesme, najnovijeg singla "Elvis" u početku se očekuje da će doplivati dark-electro industrial-rock atmosfera Neubautenove stvari "Feurio!" s albuma "Haus der Luge", no taj početak se pretvara u sjajnu plesnu minimalističku melodiju koja nevjerojatno podsjeća na The Killers s čuvenog prvijenca "Hot Fuzz" sa finim gitarskim dionicama, bas linijama, synth harmonijama i sjajnom vokalnom melodijom. Jedina je šteta što skladba traje samo 2.46. Ima tu ponešto i od LCD Soundsystem i !!! (čak-čak-čak). Vrlo dobro, hitoidno i prijedlog za rock hit 2008! Sjajna skladba koja u uho ulazi nakon 3-4 slušanja. Čak i fenomenalno, a usuđujem se reći i legendarno. "4 pounds" je bijesna techno/electro-rock, ali suzdržana minimalistička skladba koja samo ponavlja jedan te isti naslovni stih kao da ju je napravio Koja i Adamovi Mravi (indijanci) uz pratnju nekoliko pratećih vokala, bubnjarski indijanski techno ritam, efekte, gitaru i synth. Strašno dobro rockerski i jednostavno do daske. Ha, u stilu Mark E.Smithovih eskapada u techno i elektronske plesne udarce. "MKK" je nešto laganija skladba, no ništa manje vrijednija od ostatka albuma, te čak ima i vrlo koherentan tekst uz vrlo simpatičnu Joy Division melodiju kakvu rabe primjerice Interpol i nekadašnji Beta Band. Posljednji dio albuma čine kompozicije "Navigate - colours" (plesni i minimalistički Mark E.Smith + band Interpol) i "Costume", vrsni retro podsjetnik na prekrasnu minimalističku OMD skladbu "Of all things we've made" s albuma "Dazzle Ships" iz 1983. (a i čuveni OMD hit valcer "Joan of Arc" sa albuma "Architecture And Morality" iz 1981.), a mnogi će ovdje vidjeti utjecaje Coldplay i Radiohead, koji između ostalog svoj kreativni naboj duguju i ostavštini The Fall i naravno new-wave korijena odakle su i krenuli OMD. Starce poput mene je teško zaj...., a tam nekog klinca od 17 godina vrlo lako.
Album nema previše tekstova, sve se svodi na nekoliko važnijih poruka i spram Mark E.Smitha These New Puritans su riječiti isto kao i Koja spram Gang Of Four. Ali imaju nevjerojatnu spregu osnovne i nepovredive melodijske jednostavne suštine s kojom opčinjavaju, te su uspoređujući prvi album The Fall "Live at the witch trials" iz 1979. godine daleko kompaktniji i svirački i kompozitorski zreliji sastav. Malo teksta, puno glazbe i kompozitorske namjerne praznine koja je sastavni dio glazbe. Ne podsjeća li vas to na čuvenu skladbu "Paralysed" Gang Of Foura? A počinje sa udarcima po okviru doboša (čak-čak), nastavlja se sa gitarističkom spregom Andy Gillove mračno otkačene gitare, sjajnim funk basovima Dave Alena i skroz jednostavnim vokalom Jon King-a koji govori da su mu ambicije otišle u ništavilo već u dvadesetoj godini života.

Ovo se može nazvati i punk-rock, i electro-garage, i post-punk, i elektronika, i alternativa, ali je definitivno r'n'r. Nema veze sa punk-rockom Overflow, post-punkom The Cure, electro-garage Prodigy, elektronikom Depeche Mode ili alternativom Smashing Pumpkins kad je riječ o rock and rollu. Nešto vrlo fino, produhovljeno i sofisticirano. Nevjerojatno kvalitetno od klinaca koji su tek stupili u dvadesete godine života. Oni su budućnost r'n'r-a. Makar samo s ovim albumom. Kroz godinu-dvije-tri pojaviti će se cijeli niz vrlo sličnih izvođača. Biti će to odlična, čak i intelektualna scena, nema šta!
Sjajan debi album klinaca iz Southend-on-Sea! O ovome će se govoriti u narednih nekoliko desetljeća, poput Gang Of Fourovog "Entertaimenta". Briljantno.

Ja bih da ih ove godine vidimo na VipInMusic festivalu kao što smo lani gledali !!! (čak-čak-čak). A usput, mogao bi i The Fall... pa da vidimo tko je bolji. A zna se... he-he-he, čak-čak-čak, yeah, yeah, yeahs, hot, hot, heat... Ima boljeg indie-rock kraljevstva. Novi Rock Puritnci se nalaze u njemu.
Ali ovaj album je genijalan epitaf prohujalim vremenima rock and rolla, alternative, elektronske i eksperimentalne glazbe u sjajnoj varijanti. Tko zna što će se od ovoga sjajnog plemena izroditi? Za dvadeset godina novi Viva Glorio na neki drugi način?

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/02/2008