Biti uporan kao Sizif i ustrajati, pa makar se stalno vraćao na početak, vjerojatno je moto neuništivog Jure Klavijature koji je nakon trogodišnje pauze ponovno diskografski aktivan. Zadnji četvrti rad objavio je 2015. ("Orgije uskoro"), bio je to uistinu njegov ponajbolji i tehnički najdotjeraniji album s impresivnom post-punk/ hardcore potkom, snimljen u pravom studiju, te je njime dao do znanja da 'ono nešto' pravo tek dolazi.
Ali, malo brus. Sada izgleda da je to bio vrhunac nakon kojeg se ponovno vratio u (ispod)prosječno lo-fi izdanje, ajde, de, malčice kvalitetnije od drugog "Devetka" (2008) ili trećeg albuma "Hoću da se bavim rock'n'rollom, neću da se bavim školom" (2011), a daleko bolje od onog katastrofalnog demo snimka od debija iz 2007. "Jura Klavijatura osvaja svijet". Jer, ovdje na nepunih 30 minuta sa 6 pjesama se vraća na stare boljke tehničke izvedbe, a bome i stilizacije svatovskim odjekom klavijatura, pratećih matrica, prastarinskih programiranih ritmova a'la Roman Butina iz 1982. (i sitnom potporom basista i bubnjara koji i ne daju neki zamaman elan), no s velikom željom ka komponiranju jednog zaokruženog koncepta o nesretnom rockeru koji je imao potpuno sjebano djetinjstvo i dobar dio odrastanja (pjesma "Dijete ljubavi"), a kako mu je vrijeme prolazilo, jednom je navukao stare kaubojke, izašao među ljude i shvatio da je izgubljen za rokačinu s obzirom da su se vremena drastično promjenila ("Izgubljen za rock'n'roll"). Ne, poetika mu je na mjestu, da se ne bi krivo shvatilo, solidno je on to lirski sabrao i figurirao u jezgrovite pjesme kojima ne manjka niti poročnih strana života ("Zlatni šut"), niti bunta, niti prkosa, niti revolta, a imaju i refrene, sve ono cakum-pakum aranžmanski sređeno, no vokalne intonacije su presmiješno zavijajuće kao da je stalno bio dobrano nadrman pa mu nije važno što falša svaki stih u odnosu na akorde, ili se, pak, prekvalificirao na rockere što su inspirirani na Brkove narodnjake, ha-ha-ha! Ili, pak, poput Bareta, našeg Gorana dakako, ne pokojnog Syda, želi stvarati neki svoj novi vokalistički pristup koji nije daleko od zajebantske šegačine sa svim onim razvikanim grlima rocka jer im u ničemu ne može parirati, pa kad je već tako, onda nek' se pokaže sasvim druga strana, no niti ta nije drastična: nema growla, nema vrištanja, nema energije, nema koegzistencije, samo labavosti i mlohavosti poput patetičnih hipstera...



Možda je sve to namjerno, polupijano, supijano, pijano, mamurno, a k tome je bez one snage i agresije koju je imao na prethodnom albumu, ali kako god, ostavlja efekt od kojeg se pada u trans individualnog kompromisa nije li Jura specijalni pripadnik rockerske garde koja se šabanizmu suprotstavlja vlastitom imitacijom šabanizma na krčmarski način onih gažerskih oneman bendova kakvih je nekoć bilo u izobilju... Pamtim više takvih iz mog djetinjstva, a jedan se zvao Mato i 4 Nevidljiva s likom za klavijaturama (plus pripadajuće matrice), no nije umio pjevati kao niti njih još nekoliko (svi su mi vrlo dobri poznanici iz Đurđevca i okolice), no svi su znali jako dobro prebirati po tipkama, odrađivali su gaže, svadbe, nastupali su po seoskim zabavama, a neukim bećarima, njihovim priležnicama, curama, suprugama i ostalim posjetiteljima je bilo bitno da im je izbor pjesama po guštu, da su na repertoaru Tutti-Frutti, Hari Mata Hari, Plavi Orkestar, Bijelo Dugme, Valjak, Azra, Fosili, Tajči, Čorba, Zana, Brena, Miroslav Ilić, Halid Bešlić, Bajaga, Čola, Mišo, Jasna Zlokić i tako redom, svašta od onoga što je bilo popularno tokom druge polovice 80-ih. Često se znalo dešavati da se taj vokal u općoj papazjani nije niti čuo jer su svi urlikali ondašnje jako dobro poznate hitove.

Ne, nikako ne treba osuđivati ovakav tip gažerskog cover mainstreama za pučanstvo koje se zabavlja na to što ih raduje i veseli, ali uvijek postoji određena fobija prilikom dolazaka na takve manifestacije ako u dotičnoj individui za klavijaturama ima izvjesna količina neusklađenog glazbeno-stilskog stava koji se odnosi na kolektivizam sveopćeg veselja bez obzira na osnovni temelj što se zove, ajde, neki kurac od dijelića umjetnosti. No, niti tu Jura ne pokazuje oscilacije: uporan je u spomenutoj poetici, ide ona njemu jako dobro, ali ovaj puta je ozbiljno promašio 'ceo fudbal', pogotovo sa svatovskim reggae ritmom već ranije realizirane "Siddharta" (album "Hoću da se bavim rock'n'rollom, neću da se bavim školom") i neopisivo smiješnom obradom Stonesa nazvanom "Sadisfaction" u umjerenom tempu koji više nalikuje na sporu kombinaciju trip-hopa i funka inače fantastičnog benda War s onog albuma "Galaxy" kada su im pjesme iznosile po 10 minuta i posve se izgubile u monotonim koordinacijama.

Još najbolje u svemu ovome je "Hajmo na Jeruzalem", predzadnja pjesma umjerenog tempa koji, da je pod produkcijskom paskom nekog domaćeg Leckieja, Albinija ili Roli Mosimana koje nemamo, mogla zazvučati barem poput 'žnj' verzije The Young Gods ili The Fall. Ali niti to nije bitno kao činjenica da se oko Jure povremeno nađe neki malo bolji fićfirić što ne prepoznaje snagu njegovih pjesama i zato mu je album ovakav kakav jeste. Nitko ga ne gura i nitko ga ne prepoznaje kao vrsnog autora kome treba ući pod kožu i raditi s njime. Pretpostavljam da će s vremenom i sama publika otkriti snagu njegovih pjesama bez obzira na lošu produkciju (ovaj puta i ogorčeni vokalizam kao da umire), a on niti ovaj puta nije omanuo s odličnim idejama koje su, nažalost, ostale tako blijedo snimljene i realizirane jer nikoga nije briga za njegov talent. Potrudio se, napravio je 4 nove pjesme, jednu je ponovno doradio i dodao klasik Stonesa, pa šta? Treba ga pohvaliti jer je uporan i dosljedan, ma kakav zadnji trzaj. Zna on puno bolje, samo mu to ovaj puta nije uspjelo.

Naslovi: 1.Dijete ljubavi, 2.Zlatni šut, 3.Izgubljen za rock'n'roll, 4.Siddharta, 5.Hajmo na Jeruzalem, 6.Sadisfaction

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 28/06/2018