Nakon više od 3 godine testesteronska mašina Brkova ponovno je napunila Malu dvoranu Doma Sportova. Ovaj put u svrhu promocije novog albuma "Hormon sreće" te uz pomoć Jure Klavijature i legendarnih Nervoznih poštara ponovno su dotičan prostor pretvorili u etilnu ekstazu. Već pri samom dolasku na Dom Sportova vidjelo se da je takva eksplozija neizbježna. Prostor između Panorame i Doma Sportova krasile su grupice ljudi raznih izgleda, generacija i stajališta. Unatoč naizglednim razlikama između ovih grupica nekoliko je tendencija ovdje bilo bez iznimke. Ispijanje alkohola, osmijeh na licima i spremnost na sjedinjavanje s hormonom sreće u bojišnici dvorane. Ja sam ipak relativno rano napustio ovu ugodnu atmosferu kako bih stigao na Juru Klavijaturu, no u nimalo drugačijem stanju uma od svih drugih. Jura Klavijatura

Oprečno imenu Mala dvorana Doma Sportova i dalje je glomazan konstrukt te je tako pogled na nepunih 50 ljudi u publici bio nekako apsurdan. Cijela je scena zapravo bila pomalo psihodelična. Jura Klavijatura sam na pozornici sa starim Casio sintesajzerom uz neki najtipičniji ritam iz 80ih nabija akorde i u blueserskom stilu pjeva o raznim temama pred skoro praznom dvoranom. Stoji on tamo sam osvijetljen reflektorom, nabija te akorde i ne jebe publiku ni pol' posto. Jedva sam se stigao priviknuti na apsolutnu enigmu koja se odvijala preda mnom kad eto prošlo je 17 minuta i koncert je gotov. Uzima on Casio i bez riječi odlazi s pozornice. Nisam znao bih li se smijao ili plakao, naime teško je pisati o kvaliteti nastupa kad je njena kvantiteta trajala 3 pjesme bez pauze. Jurino zavijanje i pokoja kraća solaža na klavijaturi ne ostavljaju puno prostora za analizu, ali mogu reći da mi se unatoč okolnostima Jura uspio uvući pod kožu ponajviše sa zadnjom pjesmom o problemima. Zabezeknut, no ipak pozitivan izraz lica publike govorio mi je da nisam jedini ovako doživio Jurin 'nastup'. U krajnjem slučaju interpretiranje ovog događaja kao kakav performans čini Juru Klavijaturu najvećim pobjednikom večeri. Većina bi kantautora bilo ekstatično oko prilike za sviranje u Domu Sportova, a gospodin Klavijatura je nonšalantno odradio minimum posla i u najvećoj rock n' roll maniri pokupio se bez riječi.

Nervozni Poštar

Večer je postala samo još čudnija kad je na pozornicu kao predgrupa stupila šestorka bez koje Brkova ne bi bilo. U svojim su ranijim danima Brkovi bili cover bend upravo ovim inovatorima cajka rock n' roll žanra te je tako sudbina napravila puni krug stavljajući ove stare legende prije folk punkera koji su usavršili žanr. I uistinu u boljim trenutcima Nervozni Poštar zvuče kao proto-Brkovi, doduše nešto manje energične prirode te s rjeđim solažama, ali utjecaji su neporecivi. Publika koja je sad već dosegla par stotina ljudi također nije pokazivala umor ili manju zagrijanost od slušatelja Brkova. Šutke nije bilo, no grljenje, skakanje i razdragani uzvici mogli su se vidjeti i čuti u bilo kojem trenutku. Druga je strana Nervoznog Poštara, ona koju su Brkovi vješto odlučili odbaciti, vidno manje pristupačna urbanim, alternativnijim krugovima. U pola je pjesama isključena distorzija te prvi plan zauzimaju tipičan narodni vokal i klavijatura te cijeli nastup poprima zvuk kakvog svadbarskog benda koji svira po gradskim događanjima u stilu Kestenijade u Kostajnici. Dio publike, u koji i sam upadam, neupoznat sa stvaralaštvom Nervoznog Poštara začuđeno je ogledavao oko sebe, ja već potpuno izbezumljen svjedočeći prije toga Juri Klavijaturi. Drugi su pak još jače i sretnije pjevali svaki puta kad bi frontman pružio mikrofon prema publici, što se ispostavilo kao i možda preučestalom pojavom koja mi je ipak vratila nadu da sam na pravom koncertu. Možda sam ciničan, pjesme koje su očito inspirirale Brkove nisu bile loše, a i dvorana je svakako bila ispunjena ljubavlju i srećom koja se očekuje od ovakvog događaja. Ipak najvećih par hitova bilo je ispucano u prvih nekoliko pjesama, a i inicijalni šok je pomalo popustio nakon pola sata te se tako izvedba produžavala u nedogled. Nervozni Poštar svakako zaslužuje sve poštovanje koje imaju, ali iz moje perspektive ne mogu reći da je posjet njima uživo nezaobilazan.

Brkovi Nakon svog tog apsurda trebalo se i suočiti s njime lice u lice. Mano e mano s vrhunskim provokatorima, zvijezdama večeri i apsolutno nepojedenim dominatorima "kog boli kurac" balkanskog tržišta - Brkovima. Tenzija se sad već mogla rezati nožem, a dvorana je sadržavala nekoliko tisuća ljudi s ciljem kvalitetnog nasilja i bezbrižne zabave. Postava je izašla u tipično ekscentričnim kostimima oboružani s upitnim količinama alkohola. I u svoj toj napetosti već je prvi ton naznačio eksploziju apsolutnog kaosa koji se nije prestao kretati sljedeća 2 sata. Ventili su se otvorili, kočnice popustile, a podij je postao ratna zona znoja, pive i sline u šutki koja se smirivala samo između pjesama. Važno je naznačiti da sam stupio u sam centar ovog ludila nakon 2 dana Repetitora i dalje relativno stabilnog uma i tijela. Dva dana kasnije i dalje me boli svaki mišić u tijelu, pa čak i oni za čije postojanje nisam do sad znao. Uistinu vjerujem da se koncert Brkova može maksimalno iskusiti tek u ovim uvjetima. U trenutcima kad više bez daha jedva hodaš, al eto počinje "Tolerancija" ili "Bolje da sam s frendovima pio rujno vino". U trenutcima kad se bezglavo vrtiš okolo gurajući svaku osobu pred sobom i nekako izbjegavaš okončavanje inercije. U trenutcima kad se između pjesama mokar do kostiju bez majice grliš s jednako smrdljivim tipom i zajedno se derete "Shemso nemoj srat'" u potpunoj, bezglavoj euforiji. Filozofija Brkova koja sjedinjava dva najbuntovnija žanra svih vremena, cajke i punka, nalaže specifično stanje uma i sretno mogu reći da sam ga u nekoliko navrata dosegnuo tijekom koncerta. Ponovno sam imao 16 godina i ponovno su mi jedine stvari na umu bile cuga, pičke i zajebancija. Neizmjerno se lijepo bilo vratiti u to nevinije doba upravo jer su mi Brkovi dijelom obilježili taj komičan stadij životnog razvoja. Poetiziram ovdje već neko vrijeme i hvalim apsolutno predivnu atmosferu koja se oslikavala na licima svih na toj bojišnici, a nisam progovorio ni riječ o samom nastupu. Bio je ok. Možda zvuči antiklimaktično, ali teško je reći išta više. Odsviran je skoro cijeli novi album, a pjesme su prihvaćene dosta pozitivno ("Hormon sreće" je pretvorila cijeli podij u ogroman pogo), no teško ih je nazvati inovativnima. Nastup na pozornici je naravno bio izvrstan, što je u potpunosti očekivano od benda kao što su Brkovi, a Shemsini moralizirajući govori i pošalice između pjesama izazivali su smijeh i odobravanje. Ukratko bio je to standardni koncert Brkova, ni više ni manje što je u potpunosti u redu. Falšalo se tu ponešto i čini mi se da se dio benda zaglavio negdje u "Nije život cvjetno polje" često svirajući riff u drugim pjesmama. Ako i ne, velik je dio zvučao krivo, al osobno nisam pogođen time. To su Brkovi, magično mjesto bez problema i komplikacija pravoga svijeta dominirano srećom i složnosti naroda. Brkovi su još jednom ostvarili ovo mjesto i još mi jednom priuštili put nazad u prošlost i upravo zbog toga vjerujem da je unatoč poprilično standardnoj gaži ovaj maelstrom energije bio fantastičan.

Čini mi se kao da sam jako puno kritizirao nešto u ovom izvještaju dok sam se zapravo vrhunski proveo. Od apsurda do suočavanja s istim, svaki tren je bio odlična zabava. Zabava naravno nije prestala nakon koncerta, već smo oskvrnuli Dom Sportova uzimajući svaku polupopijenu pivu i pretvorili after u dekadenciju koja doliči tekstovima kultnim punk-folk manijaka. Lumpovanje je trajalo do ranih jutarnjih sati uz nostalgično pjevušenje hitova brkatih mladiča i bolji provod nisam mogao poželjeti.

jan vržina // 22/10/2018