home > mjuzik > Pro et contra

kontakt | search |

BUTTBRAIN: Pro et contra (Slušaj najglasnije, 2017)

Kad se radi o bendovima koji su na ovim stranicama jako dobro poznati kao specifičan multinacionalni splet, bilo da je riječ o srpsko-hrvatskim, nizozemsko-hrvatskim, bosansko-engleskim, hrvatsko-talijanskim itd. kombinacijama, imena muzičara poput Dragana Grmuše i Rale Mihajlovića svakako nisu nikakva nepoznanica. Ranije su imali bendove Destructive Noise, Soul Sightseeing (Anemia) i Architects Of Accident o kojima sam pisao s hvalospjevima, ali džabe toga. Danas se cjeni nešto sasvim drugo u širokim razmjerima tako da se mogu posipati pepelom po glavi. I njih dvojica i njihovi bendovi, a i ja koji sam ih hvalio iz čistog razloga jer to nije 'roba' koja prolazi kao neka, druga zanesena katapultiranjem trivijalno jeftinih pop-štoseva za youtube generaciju.
[  ]

Njih dvojica su vrsna ritam sekcija za tvrđe žanrove, a ovom prilikom su se proširili s dva odlična Šveđana, gitaristom Harri Kolarijem i frenetičnim frontmenom Morten Bergmanom (bio i u Destructive Noise kao drugi bas gitarist) što zvuči poput Johnny Lydona (Rottena) iz bilo koje faze. Lydon ili Rotten isto zvuči i u Pistolsima, a i u Public Image Ltd., svejedno je. Vokalno je zaštitni znak punka, mada moram priznati da Morten ima i neke koincidencije egotripične samozadovoljštine Jello Biafre, Adam Anta i Wattiea (Exploited) kad se odriješi u kombinacijske intonacije koje, ruku na srce, ionako iovako jako dobro djeluju u cijeloj glazbenoj infrastukturi što proteže čvrstu i čistu svirku s naglašenim tempovima i udarcima a'la The Jesus Lizard, noiserskim punk tretmanima gitare, a ponekad se zapute i u frenetični hardcore-punk/noise s kojim se inače bendovi iz prošlosti i nisu htjeli previše zabavljati, ali ih je bilo.



Djelo je, van svake sumnje vrlo čvrsto zdanje satkano od najelementarnijih sastojaka moderne alternativne rock supstance obraćajući se na prošlo stoljeće od punka naovamo (pronađe se i iskonski jakih industrial dionica), a od tada do danas se desilo mnogo promjena, no Buttbrain su zadržali sirovost punka kojoj su pridodali noise gitaru, a bome i teški noiserski ritam kojeg će možda neki poistovjetiti s hard rock/metal/hardcore figurama od pjesme do pjesme. Svirka i tekstura, ono što je najbitnije, nimalo ne izlazi iz koncepta angažiranog, ali mora se reći i zajebantskog punk benda obavijenog mračnijim strukturama koje blago izlaze iz okvira stereotipnog vidokruga raskalašenih punk zabavljača. Imaju onu prijatnu stranu Fugazi da s post-hardcore elanom umiju napraviti vrsno složene kompozicije koje prođu u tren oka, a da ih se takoreći niti ne primjeti, a s druge pak pozicije, imaju isto toliko materijala kojim obaraju 'otprve' na najobičniju udicu gdje nema čak niti mamca. Naslovi kompozicija, a i tekstovi (na engleskom) paradiraju namjernom bezobraštinom, prgavošću i busanjem, dakako punkerskim pokazivanjem srednjeg prsta svemu i svačemu kroz šta su prošli i kroz šta još uvijek prolaze, a refreni s akcentom prilično poganog jezika navlače histeriju za ono neophodno odobravanje uz koje nikakav bauk ne bi bilo i prastaro, već zamrlo pljuvanje publike po bendu kad svira na pozornici, ha-ha-ha.



Ima ovdje podosta smijeha i namjernih ironija na popularne teme, ali ne dajte se prevariti - pjesme "Wherever I lay my hat", "Mindfuck", "Happy hour" ili "See you later agitator" nisu nikakve obrade Paul Younga, The Housemartins, Billy Haleya i još koječega, već su njihove originalno autorski legitimne zafrkancije s jasnom dozom satire i uravnoteženog vrijeđanja klasicizma. No, najprijemčljivije, barem za mene su "NRK in the Norway" što govori o 'en-ar-ki' (anarhiji) u njima susjednoj i bratskoj Norveškoj, te "No place like home" koja urbano-političkom demagogijom sarkazma, možebitno s Trumpovim nacizmom, nabraja države u kojoj 'dom' nije baš najidealnije mjesto za život - Brazil, Rusija, Kina, Laos, Ekvatorijalna Gvineja… mada će svatko s punkerskim stavom ovdje pronaći još ponekog osobnog aduta.



Zanimljivo je to da im gotovo svaka pjesma počinje iz neke poznate 'šprance', iz neke asocijacije na svašta od recimo riffa "U-mass" Pixies na početku "Clay and plastic", Bauhausa na početku "Arranged system and neat thoughts", noiserskog darkeraja Butthole Surfers u uvodniku "Happy hour" i tako redom, uistinu se svašta zna pronaći da navabi slušatelja da ne odustane od daljnjeg preslušavanja baš upravo zbog te tipične proračunatosti 'mamca bez mamca' misleći, onako površno da je riječ o nekim obradama, no brus. Svaki daljnji tijek ovih 10 kompozicija je smjerovito kanaliziran u njihovom, bendovskom izričaju koji plijeni bogatstvom autoritativnosti i vrlo dobro smišljenim aranžmanima poredanim u slojevitim segmentima da se može čak govoriti i o progressive-punku, inače vrlo rijetkoj pojavi žanra gdje nisu sve pjesme urnebesni 'unč-unč-unč' od početka do kraja.

Gledajući, odnosno preslušavajući ovaj meni vrlo drag i privlačan punk-noise album, nikako tokom svih nepunih 40 minuta nisam smetnuo s uma da bi takav album pristajao Public Image Ltd. nakon ona dva, meni također draga izdanja "Album" i "Happy?" kad su sasvim trendovski degutantno otišli u elektroniku i dance-rock koncem 80-ih. Morten sa cvikerima, bradicom, u odijelu, košulji zakopčanoj do grla i šeširom na glavi baš oživljava 'gentlimentskiji' dio punka (i post-punka) aludirajući na kombinacije David Byrnea, Jon Kinga, mlađahnog Andy Partridgea, Elvis Costella križanog s nekoć hiperaktivnim Thomas Dolbyjem, pa i anoreksičnim Steve Albinijem, no pogledate li današnji P.I.L., takve figure su i dalje prisutne evocirajući na daleko konkretniji i direktniji punk stav koji nije samo bezlično glumatanje irokezama i golim torzom (i ženskim i muškim) na sceni. Ima punk i dalje finoće u imageu, ali bome ima mnogo toga i u glazbi začinjenoj mnogim pojačanim medikamentima subkulturnih strujanja od kojih su neka doživjela i vrtoglave vrhunce slave. Sve to su Buttbrain ukalupili na ovome albumu koji bezrezervno spada u moj osobni favorit no.1 za 2018. kad su izvođači sa 'specifičnim geografskim poveznicama' u pitanju. Ovo nije niti 'naš' niti 'njihov', izvođač, štoviše, univerzalan je i multinacionalni, a da ga se uhvati neki novinar iz NME ili The Rolling Stone, teško da mu ne bi odolio svaki poklonik pravog modernog punka.

Naslovi: 1.Wherever I lay my hat, 2.NRK in the Norway, 3.Arranged system and neat thoughts, 4.Checklist, 5.Clay and plastic, 6.Mindfuck, 7.Happy hour, 8.Pro et contra, 9.No place like home, 10.See you later agitator

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 08/03/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Krug

EKATARINA VELIKA: Krug (2018)

| 26/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Soundtrack to a Murder

Endless Conflict: Soundtrack to a Murder (2018)

| 24/05/2018 | johnny mcfearless |

>> opširnije


cover: Popotovanje 1992 - 2010

MATEJ KRAJNC: Popotovanje 1992 - 2010 (2017)

| 23/05/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Resistance Is Futile

MANIC STREET PREACHERS: Resistance Is Futile (2018)

| 22/05/2018 | pedja |

>> opširnije


cover: Horsepower

GREYFELL: Horsepower (2018)

| 22/05/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*