Društvo "prek Mure" kroz godine, naviklo me na ugodna iznenađenja otkad ih pratim. Cijela priča ide tamo negdje unatrag dvadesetak godina, s pojavljivanjem grupe Psycho-path, pa da ne nabrajam do danas.

Stoga, kad sam dobio dojavu da je objavljen novi album jedne nove grupe s one strane Mure, odmah je bilo jasno da se radi o nečem dobrom. Jinho Jinza kao naziv benda, nije otkrivalo ništa, ali je naziv, moram priznati jako dobar. Članovi benda su Samo Ismajlović, Janis Salnajs i Matej Šavel. Ako Vam ta imena nisu poznata, možda su Vam poznati bendovi Automassage, Manul ili Psycho-path. U njima su momci kalili zanat.

Ako Vam ovi podaci ništa ne znače, krenite od činjenice da im je ovo debi album i bit će dovoljno. S druge strane, ja sam već nakon ovih podataka uspio složiti neku sliku benda. Radi se o klasičnom trojcu gitara-bas-bubanj, no ništa me nije moglo pripremiti na bombu koja je uslijedila kad je krenuo Blues.



Blues započinje kao dobra boogie woogie zajebancija s probe, a onda se u jednom trenutku otrgne i postane divlja psihodelija, koja nas jako dobro uvodi u Mountain top, pravu teškašku stvar pogodnu za dugotrajne vožnje, a atmosferom me djelomično podsjetila na poneku pjesmu s albuma "Gathering" grupe ARBOURETUM.

I kad se već ufuramo u čvrste, ali pravilne ritmove gitara i ritam sekcije ovoga benda, zaskoči nas Love Sick, prava Stoogesovska psihodelija, uz koju si točno zamišljam Iggya kako luduje po pozornici, dok ga ostatak benda pokušava pratiti. Iz Love Sick proizlazi još jedna stoogesovska, ovaj puta malo kraća, luđa i brža - Slow Control.

I tako do kraja albuma, sve do završne bluzerske No Today, gemišt nešto smirenijeg "teškog" rocka (namjerno izbjegavam pojam "hard rock", jer ga vežem najčešće uz negativne konotacije) i divljeg punk rocka, zapakirano taman u nešto malo manje od 45 minuta da ne postane monotono i da održi u punoj pripravnosti čak i slušatelja kojem ova vrsta muzike nije prvi izbor.

ocjena albuma [1-10]: 9

pedja // 26/02/2018