Više od decenije hiatusa, psychobilly četverac iz Ljutomera (gradić u sjeveroistočnoj Sloveniji/ Prekomurje, 3.500 stanovnika, 40 km od Maribora, tik uz granicu Hrvatske) je ponovno u pogonu. Osnovani 2009., debi album "Confessions of a Miserable Bastard" realiziraju 2013. u samozaložbi iliti d.i.y./ bandcamp izdanju kojeg još uvijek možete besplatno skinuti, a onda su početkom ove 2024. objavili drugi. Brže-bolje. Interesantno jest da se sam žanr na izdisaju još uvijek nekako drži na životu. Jest, to nije onaj bazični The Cramps u osnovi, ali ima solidnih vibracija, uglavnom onih koje su općenito jako dobro poznate s kontrabasom i minijaturnim setom bubnjeva, te surf/ country/ r'n'r gitarom i daleko najmoćnijim elementom - vokalom frontmena Andrej Horvata koji povremeno podsjeti na hrapavo i bijesno rašpanje Nick Cavea, a to je već u samom startu zelo všeč. Pa premda im je debi kompletan bio na engleskom, ovdje su 36 minuta podjelili na dvije strane - englesku i slovensku, sa svake strane po 5 skladbi. No, zadržimo se malo na samom imenu benda koji će mnogima zazvučati poznato jer je riječ o ulogi Robert De Nira u filmu "Anđeosko srce" iz 1987. gdje glumi tajanstvenog biznismena, ustvari Lucifera smještenog u rane rock and roll godine, točnije 1955. tražeći duše koje su se tada za relativno masne pare prodavale u žaru poboljšanja standarda nakon 2. svjetskog rata. Danas se nitko ne bi prodao za 5 tisoč dolarjev.



Shodno tome, fabula nosi elemente bolesno-gubitničkog erotskog thriller-horrora od uvodne garažne blues/ proto-punk "At a gas station" s prizorima pljačke na benzinskoj pumpi gdje protagonist ima, naravno, najlonke na glavi pretapajući se u otkačenu emotivnu "Colors that shine" s ponešto disonantnog sludge-surfa (gitarist Miloš Bavec je alfa i omega stila čitavog benda), supijanu rockabilly brzaču skoro do hardcore-punk gabarita "Woman on the loose" (bobnar Damir Kotnik je ovdje odigral veliko epizodo, skoraj da bi ovo mogel biti glavni hit) cugajući viski potenciravši kult vlastitog ega podmukle žudnje za seksom da bi u "When the sun breaks a day" glavni lik razotkrio svoje egzistencijalno-emotivne teškoće: razveden je, ima dvoje djece koje strancu govore 'tata', napušta vlastito ognjište čekajući vlak za nekakvo bolje sutra gledajući se u ogledalu WC-a na željezničkoj stanici, a na koncu završava mrtav pijan u parku. Pjesma je mračna, ispočetka laganijeg blues session-jam tempa s vozećim basovima Petra Makoveca, a onda se nakon minut i pol razvije u novi urnebes hardcore galopa, onako kako punk/ psychobilly i zahtjeva sa psihodeličnim figurama koje su žanrovski bendovi odavno zaboravili svodeći se samo na utabane furke. Dodatak tome je rasplesani boogie "Dancing in a bar", rekao bih nastavak ove drame na fajruntu lokalne gostilne u (ne)znanoj seoskoj vukojebini, kako reče Tom Waits 'tamo gdje se više niti vlak ne zaustavlja jer nema putnika': upoznaje pijanu puncu natopljenu crnim vinom, vjerojatno luzerkom njegovog kova s kojom pleše između praznih stolova što mu je zaspala na prsima s mirisom jeftinog parfema. Dobro poznata ljubavna priča prvog susreta, kad oboje misle da su našli ili, bolje rečeno, naletjeli na jadnika, kaj ne? Ali stvarčina je sexy potentna za neki novi Tarantino film, te naravno, za plesne podije.



Slovenski dio lirike nimalo ne bježi za engleskim nastavljajući priču gubitništva i svakojakih paranoja u bijegu od dušebrižnika koji ga žele skopiti (uškopiti) jer je previše fukao nedozvoljenih žena (humpa-cumpa "Večna sreča") otvarajući potpuno uznemirijuću, vječnu temu uškopljenika da muškarac bez jaja ne može pred Boga (moćna punk hardcore himna "Doktorjeva zadnja operacija"), a tu se sad već razvezuju mnogi retorički diskurzi o primjerice darivanju organa nakon smrti, ne samo s religijske, nego i s duhovne i metafizičke sfere današnjeg svjetonazora, onog, takoreći boli me kurac što će biti s mojim tijelom i dušom kada umrem. Ima ovdje mnogo opcija za razmatranje, primjerice, a što s onima koji su zbog bolesti prostate ili teškog spolnog oboljenja ostali klinički sterilni, amputirani i devastirani jer je, osnovna ljudska funkcija razmnožavanje. Hipokrat je davno, zna se, rekao svoje.



Tri zadnje skladbe prevrću dramatiku u potpuni zaplet: kompleksna "Junak" s laganijim post-punk/ dark-rock uvodom i učestalim aranžmaskim skokovima u glam, klasični rock/ progressive/ hardcore, pa i koračnicu hobla prezir i užas ka glavnom neprijatelju držeći ga na nišanu 'še raje v hrbet ga zabodem/ ... primem ga za ovratnik... padajo žveplene besede, davim, brez milosti udarjam, iz golega načela, v redu, priznam, malo tudi iz veselja/ izgubljam svojo glavo, še tisto kar je ostalo/ šibovko riknem mu v usta, malo strepeta "al nede popusta"' moguće koketirajući i s političkim asocijacijama 'lahko je biti prvi junak/ bedak, če si zadnji s'mrak', a i stihom, da vam predočim ono što potpuno angažirani Horvat misli 'ne dam življenja za domovino' da bi kulminaciju završila urnebesna spačka "Stori kuj", inače pjesma koju su imali još prije 10 godina otpjevana na štajerskom dijalektu i kao takva može stati u jednu od vrijednih punk/ psychobilly skladbi na zavičajnom jeziku, štoviše, ovo je i svojevrstan etno/ world-music, agresivno depresivan aspekt 'gledam kako se bacam pod vlak, ali me ne ide, vidim se kako visim na štriku, a ovi odozgo mi to ne dozvoljavaju' ('Tuhtan ka bi se vrga pod cug/ al to mi nekak ne gre od rok/ vidin se kak visin doj z štrika/ al ovi goreh provi / ka to se ne šika'). Slušajt pažljivo što govorim, ovaj bend je odličan u generalnoj poruci 'ne zaboravi tko te izvukao iz dreka, evo ti puška i patrona gdje ti ne sudim, novaca ko' blata', 'šicni me kak storega kuja', a nije Iggy Pop, ha-ha-ha! Zadnja pjesma "Živalska farma" je turistička propaganda, jedna od najboljih koju sam čuo ikad za jednu susjednu zemlju koja se hvali s privlačenjem stranaca. Najlošije u svim tim pijarima je hvalisanje, a ovdje je obrnuto, stvarajući dojam da niste dobrodošli u Sloveniju, nikako, trebate znati kuda dolazite, ustvari, u jednu jako dobru deželu po kojoj Andrej Horvat i ekipa imaju vrlo sličan svjetonazor kao da žive u Makedoniji, na Kosovu, BiH, Srbiji ili Hrvatskoj lupajući po vitalnim socio-političkim i egzistencijalnim problemima.

Lirski je ovo na nivou velikog Matej Krajnca, puno višlje od legendarnih Buldožer i Pankrta, točno pogođeno u post-korona doba s mnogo asocijacija unazad desetak godina kako nam je bilo lijepo i ružno, a zaboravite one glupe fore da je glazba bitna, jebeš tekst i pjevača. Ovdje je itekako bitno o čemu Andrej Horvat pjeva; jest ovo nije "Odbrana i poslednji dani", ali ima mnogo toga baš upravo u lirici, puno manje u glazbi koja je samo podloga za ogroman, mješoviti scenarij jednog od najboljih ex-Yu albuma 2024. godine.

Naslovi: 1.At a gas station, 2.Colors that shine, 3.Woman on the loose, 4.When the sun breaks a day, 5.Dancing in a bar, 6.Večna sreča, 7.Doktorjeva zadnja operacija, 8.Junak, 9.Stori kuj, 10.Živalska farma

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 12/02/2024

PS: žvepl = sumpor