Philippe je snimio live album u dva seta od po 20 minuta baziravši se na svojem zvuku kojeg je tada tek počeo razvijati i usavršavati mada je do tada imao više od 25 godina staža (kao DJ je startao još 1983). On se pozabavio eksperimentima i pokušajem stvaranja organske psihodelije služeći se prepariranim vinilima, ponekim sampliranim sekvencama i scratch igricama u rasplinutoj drone varijanti bez ijednog udarca bas pedale ili doboša.

"First movement" i "Second movement" (nazivi skladbi) su zamišljeni kao simfonija za gramofone, a zvučno su sukladno sa samim naslovom albuma bazirani na mračnoj atmosferi koju tokom svih 40 minuta prati neprekidno krckanje vinila, različiti šumovi i dinamički usklađeni slojevi različitih sličica koje se gibaju usporeno tvoreći nimalo prijatan ugođaj. Ovaj njegov rad se nadebelo razlikuje od klasičnog drone stila po zvuku i tehnikalijama, no u principu tvori fabulu gusto nafilane atmosfere dijagonalno oprečnih repeticija kojoj je empatija boli vodeća tema. Bez imalo optimizma i svijetlih trenutaka osnovica je pogođena - stvoriti što lošiju i neugodniju klimu poput boli koja svakim trenutkom biva sve jača i jača s pulsirajućim intervalima. Od sredine drugog komada "Second movement" ta slika se drastično mijenja u očaj letargije i nemoći ispraćene sa gitarističkim staccato post-rock ambijentom koji finišira eksperimentima i nečime što je vrlo srodno glitchu.

Šteta je što se ovaj rad tek sad pojavio i to nakon odličnog albuma "Eugenie". Onima koji su ga tek nedavno upoznali može stvoriti pogrešnu sliku da se možda radi o šarlatanu koji je iskoristio priliku drone stila, no ne može se negirati da nema mašte, te da ne umije od vinila stvoriti konceptualni prizor bolnih fizičkih i psihičkih emocija.

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 28/06/2013