Stephan Micus je veliki maestro world-music scene putujući širom svijeta u potrazi za skrivenim glazbalima i njihovim neobičnim primjenama u folklornim izričajima koje redovito oblikuje u stilizacije prema vlastitom nahođenju. Slobodno se može konstatirati da je tim specifičnim načinom istraživanja odavno stvorio vlastiti autorski legitiman stil koji je često korespondirao i na jazz relacijama, a tijekom 80-ih bio uvrštavan u tada vrlo popularan new-age. Evo, već po treći puta u razmacima od po dvije godine prigodno je blagoslovljen za Dan mrtvih ili Sesvete jer se idealno uklapa u atmosferu blagdana. Njegova glazba i ovog puta je vrlo smirujuća, uglavnom instrumentalnog karaktera s rijetkim vokalnim pjesmama poput "Virgen del mar", rasplesane "Nuria" i "Flor del sur" uz pratnju balanzikoma u drugonavedenoj kompoziciji, žičanog instrumenta nalik na skraćenu akustičnu gitaru porijeklom iz Tadžikistana, tj. instrumenta o kome gotovo da nećete pronaći niti slova na internetu, a Micus ga ovdje koristi u dva navrata. Osim toga, instrumentarij mu se svodi još na japansku bambus flautu shakuhachi (šakuhači), dvožičanu citru, marokanski metalni 'bas' genbri i švedsku nyckelharfu koja može imati i do 32 žice, a svira se i pomoću gudala, a i pomoću trzalice za potrebe staccata. Tu su u igri i još neke sitne udaraljke, no glavna baza su ova poprilično nepoznata glazbala od kojih je šakuhači daleko najprijemčljiviji zahvaljujući upravo Micusovoj višegodišnjoj primjeni.



Za razliku od švedske uobičajene uloge nyckelharfe koja služi većinom za živahan tradicionalni ples, Micus se oslanja na tromije drone varijacije sporim linijama kojima naglašava neobično dugačak dijapazon kontemplacije što nije bez nekog određenog konteksta. Naime, sam naslov albuma pobuđuje imaginacije o nekakvom skandinavskom jezeru ili barem o stvarnom unutarnjem moru poput recimo Kaspijskog jezera, pa i Tikikaka, te insinuacije na neka gostoljubiva vremensko-klimatska prostranstva i pripadajuće ljudsko-životne resurse. Međutim, njegov spektar upućuje na nešto što je ogromno i prazno poput recimo pustinje, Mrtvog mora ili nepreglednih prostranstva pampi, stepa, polupustinja, sibirskih pustopoljina, pa čak i ledenih površina na majčici zemljici. Sve kompozicije su uglavnom sastavljene od dva - tri instrumenta, a iznenađujuća "Dancing clouds" sadrži čak 13 korištenih glazbala, no kao i spomenuta vokalna "Virgen del mar" sa zborom od 16 glasova umjesto da izazovu 'punoću' svojim dekoracijama rade sasvim suprotan efekt naglašavajući praznine, odnosno aludiraju na anekumenu gdje možda ljudska noga nikad kročila nije. Barem se to tako kaže jer teško je i arheolozima zaključiti oli je na tim teritorijama ikad bilo prisustva nekog civilizacijskog arhefakta. Osjećaj te praznine koju naglašava svojim viđenjem skandinavskog, azijskog i sjevernoafričkog folklora s uklopljenim europejskim pristupom održava autorski zacrtan pravac koji nije usko povezan s teritorijalno-religijskim i civlizacijskim tretmanima. On redovito prelazi sve te granice poimanja tradicijskih metoda ignorirajući njihovu eksploataciju u pop svrhe. Njegova metoda je sušto razvijena na svijest o ignoriranju ustaljenih pravila kojima izgrađuje svaki svoj album, a ovaj je veoma prozračan sa teksturnim tonovima beskonačnosti puštajući ih u tajanstveni svijet koji može biti svugdje i nigdje. Vrlo je bajkovit i stran, a istovremeno pristupačan i poznat, reklo bi se sukladno paralelan. Tu je negdje pored nas, samo ga ne primjećujemo, što čini poseban atmosferično-ambijentalan užitak čistog analognog umijeća bez ikakve elektronsko-digitalne sofistikacije.

Naslovi: 1.Haze, 2.Sowing wind, 3.Dawn, 4.Flor del sur, 5.Reaping storm, 6.Dancing clouds, 7.Virgen de la mar, 8.For Shirin and Koshru, 9.Dusk, 10.Nuria

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/11/2017