Njemački glazbenik, kompozitor i vokalist Stephan Micus spada u red onih multiinstrumentalista za koje ne postoji nepoznati teren čak niti kada se po prvi puta na njemu nađu. Kroz gotovo 4 decenije neprekidnog aktivnog rada nanizao je 22 albuma koristivši stotinjak duhačkih, gudačkih, žičanih, improviziranih instrumenata, udaraljki, različitih klavijatura, a ponajviše egzotičnog instrumentarija Afrike, Azije, Europe (ponekih i s Balkana), a može se reći i sa cijele planete Zemlje. Od samih početaka, drugog albuma "Implosions" (1977) neprekidno radi pod patronatom čuvene etikete ECM specijalizirane za modernu klasičnu glazbu i avangardu (Meredith Monk, Philip Glass...), te je tokom 80-ih bio jedan od najizrazitijih predstavnika new-age scene surađivavši i s Lisom Gerrard iz Dead Can Dance.

Premda se za njega ne može jasno povući paralela s eksperimentalnom glazbom, najvažniji i najkultniji rad "The Music Of Stones" (1989) bio je nevjerojatno inovantan i hrabar album odsviran na specijalno rezanim kamenim granitnim blokovima, tzv. rezonantnom kamenu u formi jazza i ekspresivnog ambijenta. Rad je snimljen uživo u katedrali u Ulmu, te mada nije koncertni zapis, po mišljenjima kritičara moderne klasike i avangarde spada među najoriginalnije i najbolje live albume svih vremena. U mojem osobnom katalogu najboljih albuma svih vremena nalazi se na samom vrhu i strahovito mnogo je utjecao na moje poimanje iskonske, originalne i izolirane glazbe.

Na ovome djelu koristio je cijeli serijal tradicionalnih folk instrumenata - bavarsku citru, tibetanska cijevasta zvona, burmanska obredna zvonca, konjske zvečke, dilrubu (indijski instrument od kože sa 4 metalne i 24 štavljene strune), nekoliko različitih varijanti sitara, kineske gongove, zatim sattar (žičano glazbalo Ujgora, turkijsko ugro-finskog naroda zapadne Kine), nay (egipatska flauta za sahrane), a jedini klasičan instrument je 14-žičana gitara.

Album nazvan "Panagia" po grčkom pravoslavnom imenu blažene djevice Marije veliča skromnost, poniznost i jednostavnost života kojim je Micus bio impresioniran kada je prije nekoliko godina autobusom putovao u Nepal. Vozeći se po izuzetno opasnim serpentinama, kaldrmama i neasfaltiranim cestama oko kojih su bile provalije duboke i po 400-500 metara, redali su se fascinantni pejzaži puni prirodnih kontradiktornosti. U nebesa su se dizale planine od nekih 7-8000 metara otkrivajući jednu od rijetkih kopnenih zona na Zemlji gdje ne postoji mogućnost za normalan životni opstanak, a između tih grdosija vječitog snijega i leda nizale su se prekrasne zelene doline rižinih polja s vrijednim težacima i radnicima oko kojih su bili vodeni konji, djeca, drveće, papige i šarena sela puna života.

Ta izolirana i jedinstvena idila s dvije potpuno oprečne slike koje se komplementarno uzajamno povezuju, te polarna planinska klima Himalaja u koju je gledao s vrlo toplih tibetanskih visoravni inspirirala ga je za viziju glazbe u kojoj vladaju opozicijski odnosi topline i hladnoće, skladnog zajedništva i samoće, prolaznosti vremena i vječnosti, te dakako, esencija života i smrti.

Svojim ne osobito kreativnim vokalom nalik na našeg banjalučkog Bosanca u Austriji - Slobodana Kajkuta, Micus mantra što semantički, što na latinskom, što na engleskom oponašajući grleni tibetanski manir ispjevavajući osobne tihe molitve odajući počast ovoj jedinstvenoj prirodi, balansu života, svojim religijskim opservacijama, ikonama, a ponajviše djevici Mariji koju kao kršćanin spominje u više navrata kroz vješto sročene metafore.

Album je poredao po sistemu jedne pjevane i jedne instrumentalne kompozicije kojih sveukupno ima 11. Niti jedna od njih se po ničemu ne ističe i sve su vrlo mirne. Instrumentali su ambijentalni, a uglavnom acapella kompozicije su vrlo rijetko popraćene nekim instrumentom s tek ponekim nadosnimljenim vokalom upravo naglašavajući sve te strahovite impresije pejzaža i života koji potpuno odudara od našeg zapadnjačkog urbanog ili ruralnog, svejedno je.

Fino nanizane melodije eterično se gibaju u opsezima od 3 do 9 minuta kroz obrasce koji su vrlo bliski neo-folku s mračnim ugođajem, ali u svemu tome se nalazi nevjerojatna količina upravo onoga što ga i jest potaklo da napravi ovakav rad - svjetlost i mrak, toplina i hladnoća, te sve navedene kontradikcije. Iz krajnosti u krajnost, ovdje se nalazi prekrasna bezobrazno-ledena meditacija ostataka new-agea iz 80-ih koja posve smiruje bilo kakve loše strasti s ukusom tibetanske, odnosno istočnjačke pentatonike koja nije zaražena nikakvim 'pop' ili alternativnim klišejima Current 93, Death In June, Davida Sylviana, drone, post-industrial, electro-ambient, dark-wave i sličnim sferama koje doduše prijaju, no u Micusovom aranžmanu su prosto neodoljive.

U nešto više od sat vremena, ovaj vrsni poznavatelj raznolikog tradicijskog folka s cijele planete priuštio nam je iskonski duh i čar idiličnog života koji osim što je posve otcijepljen od klasične civilizacije, nema ni struje, ni vodovoda, ni telefona, ni kanalizacije, niti plina, a signal mobitela ili interneta je gotovo nemoguć zbog ogromnih planina. Vratio nas je u neko jako lijepo maštanje o idealnom životu gdje novac nema nikakvu vrijednost, gdje je posve normalno 'ubiti ručak' i gdje ne postoje socio-politički motivi, a ponajmanje glupe ljudske predrasude da štakor ili zmija nisu prehrambeni artikl.

Opustite se i uživajte. Fantastično. Bravo maestro.

Naslovi: 1.I praise you, unfading rose, 2.You are the treasure of life, 3.I praise you, lady of passion, 4.You are the life - giving rain, 5.I praise you, sacred mother, 6.You are like fragrant incense, 7.I praise you, sweet-smelling cypress, 8.You are full of grace, 9.I praise you, shelter of the world, 10.You are a shining spring, 11.I praise you, cloud of light

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 01/11/2013