Ako do sada niste čuli za Jadran Ranja iz Zadra, hm, moje saučešće. Čovjek ima 6 albuma s vlastitim projektom Na Minimumu (posljednji je bio na engleskom jeziku "Nuked in the Fifties", 2017), a ovo mu je relativno friški, također projekt u duetu s vokalistom i tekstopiscem Renato Posavcem u kome se pokazuje i kao vrlo zanimljiv punk inovator. Jadran inače voli metal, hard rock, riffove, solaže, tvrde i žestoke tempove, no ovaj puta je učinio svojevrstan artistički presedan spustivši se na prljavije i ne osobito tehnički zahtjevne gabarite punka gdje je najvažniji riff i tempo. Međutim, ne bi bio on to što jeste da nije pokazao vještinu kompleksnijih aranžmana, stalnih breakova i izbjegavanja punk klasicizma pri čemu je, naravno opet sam odsvirao sve instrumente, a ovaj puta je pribjegao namjerno rastrganijoj i iskrzanijoj svirci s mnogo prljavih, a i namjernih falševa tako da sve ostane u domeni žanra čak katkad zavirivši i u hardcore. Logično je stoga da se album neće otprve smjestiti u klasični hrvatski punk na temelju glazbe koja je prilično pomaknuta ka rocku i metalu, no svih potrebitih elemenata koji objedinjuju punk ima, pa čak i više od toga. Renato Posavec se s druge strane izvrsno snašao u ovakvoj podosta čudnoj infrastrukturi. Vokal mu je sirov, čist i uvjerljiv, a tekstovi potpuno uronjeni u problematiku socio-političkog i društvenog angažmana frcajući sa zajedljivom, provokativnom, pa čak i bizarnijom poetikom gdje se ne libi pokazati srednji prst svemu i svačemu bez obzira bili to političari, lihvari, gradski seronje kojekakvih vrsta i obavezni medijski lešinari što su dodvoravajući poltroni elite. Njegovi stihovi su puni protestne gorčine od koje se ne može ostati ravnodušan; ne jauče i ne zavija, ne lamentira o curama i slomljenim srcima, on ujeda prilično otrovnim jezikom kritičara koji bi mnogima sasuo šaku u gubicu s argumentiranim činjenicama da je zbog njih 'rođen u đubru i živi u đubru' poručujući im "Push maj kar", hahaha…

Ovaj, ima ovdje koječega zanimljivog zbog te čvrste drskosti koja ne ide uz standardni Oi!/ street obrazac što se 'peglaju' od nemila do nedraga po našoj sceni gdje je već skoro pa toliko teško raspoznati bendove jer imaju gotovo jedne te iste parametre od početka do kraja. No, zna se, ono što se često rabi, to i prolazi, a Sirova Smjesa se hrabro odvažila ponuditi jedno poprilično drugačije viđenje punka koje je stanoviti odmak od onoga što bi se očekivalo pod tim žanrom pokazujući da ne treba biti sve napravljeno po istim receptima da bi stvorilo isti učinak. Što se mene tiče, ovaj njihov debi je kuražno-smioni rad nalik na eksperimentalnija djela Black Flag i Fugazi koji se nisu samo striktno držali u hardcore punku proširujući obzore i na mnoga drugačija zvučno-stilska područja.

Inovantno i s jasno određenom porukom.

Naslovi: 1.Iza zida, 2.Đubar, 3.Push maj kar, 4.Rat, 5.Lešinari, 6.Sive gradske ulice, 7.Punk maraton, 8.Ja nisam tvoj svijet, 9.Mediji

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 22/05/2017