Legendarni začetnici Oi!/ street punka iz istočnog Londona su jedni od najvećih gubitnika prve punk eksplozije. Počeli su raditi još 1972. svirajući žestoku kombinaciju rhythm'n'bluesa i pub rocka, a pojavom proto-punk scene sredinom 70-ih stvaraju svoju prepoznatljivu formu brzih i kratkih pjesama koje na vlastitu nesreću nisu uspjeli tržišno proturiti u doba kada je Johnny Rotten bio rock ličnost godine, Sex Pistolsi realizirali epohalni album 20. stoljeća, a The Clash i The Stranglers zakucali glavne zgoditke za početak iznimno uspješnih karijera. Još 1976. ih je upoznao Malcom McLaren koji nije smatrao da s njima može ostvariti berićetan biznis 'uzmi pare i bježi' (a i odustali su od njega jer im nije htio platiti pivo!), pa su 1977. potpisali ugovor s Decca Records nadajući se pozamašnoj svoti. Međutim, objavljena su im samo dva singla "Running riot/ Sister Suzie" i "We love you/ Chip on my shoulder", a kako su prošli nezapaženo, izgubili su ugovor, te im je debi album "Cock Sparrer" objavljen samo u Španjolskoj i cijela stvar u Britaniji je prošla katastrofalno za bend. Tek 1987. je taj debi objavljen u Britaniji pod nazivom "True Gift" (za Razor Records), no tada su bili neaktivni jer su već do tada u dva navrata prekidali s radom, razilazili se i ponovno okupljali u različitim postavama. Ostatak biografije je prerastao u nostalgične lamentacije s neizmjernim poštovanjem fanova i mnogih bendova koji su nasljedili njihove šablone, a zahvaljujući još nekolicini značajnih imena poput The Business, U.K. Subs, Sham 69, Cockney Rejects, Angelic Upstarts, Blitz… naziv street punk je došao sam po sebi jer je naglašavao leksik radničke klase, socijale i stvarnog života, a Oi!, ako netko još uvijek ne zna, po navijačkom sloganu nogometne publike kojeg je prvi iskoristio Jeff Geggus iliti Stinky Turner, frontmen Cockney Rejects na koncertima, a ustvari znači 'hey'! (Cock Sparrer su oduvijek navijali za West Ham, Slaven Bilić, ne?). Da ne zaglibim u daljnje seciranje koje je uz ovaj žanr (pre)često (i uglavnom) pogrešno povezano uz nacističku terminologiju i priklanjanje engleskoj Nacionalnoj Fronti, Cock Sparrer su uz nekoliko raspada i hiatusa s vremenom prepoznati kao rodonačelnici žanra, posebice zahvaljujući retrospektivnoj najezdi punka u 90-im kada doživljavaju svoju prvu veliku reminiscenciju oivičenu s dva iznimno kvalitetna albuma "Guilty as Charged" (1994) i "Two Monkeys" (1997) koji sadrže ultimativne hitove "Because you're young", "Get a rope", "Roads to freedom", "Before the flame dies" i "East End girls", te se tada počeo i stvarati taj mit o starim pjesmama "Take 'em all", "Sunday stripper", "Think again", "Where are they now", "Argy bargy", "What is like to be old", "We're coming back" i svakako najpoznatijoj "England belongs to me". Za ovu potonju nedavno mi je Krüger iz bivšeg kutinskog benda Panj rekao da je žalosno kako ustvari njegov bend pamte samo po toj pjesmi koja 'em nije njihova, 'em ju je otpjevao lik koji nije iz benda, 'em je nikad nisu izvodili na koncertima, a u prepjevu glasi "Kutina pripada nama".

Tja, to i jest 'kumst' zapetljanog načina percipiranja vitalnih značajki gordih himni. Dok se netko svojski trudi biti originalan u autorskom kredibilitetu, nehotimice mu se desi ovakav neočekivani 'gaf' - potez koji zasjenjuje čitavu djelatnost, a to se desilo i Cock Sparrerima na početku karijere kada su neoprezno dozvolili Decca Records da obradu The Rolling Stones "We love you" otisnu na drugi singl uz pripadajući video na kome frontmen Colin McFaull s napudranim licem, karminom na usnama, maskarom na trepavicama u bijelom kombinezonu punkerske 1977. upada u Bowievsku glam-furku koju će samo godinu-dvije kasnije abnormalno uspješno realizirati Gary Numan, Ultravox, Japan i Steve Strange s Visage. Danas se toga fanovi više niti ne sjećaju (mnogi se možda i stide) jer je, na svu sreću, ostao legendarni diskografski kredibilitet u gotovo 45 godina karijere (s mnogim pauzama) gdje su Cock Sparrer doslovno pomeli neka od najeminentnijih imena punka ostavivši ranu fazu potrage za stilom i izrazom da počiva tamo gdje joj je i mjesto. Ovaj njihov sedmi studijski album osim neminovnih godina treće životne dobi ima i obrnuto proporcionalnu mladalačku energiju poletaraca kao da su se tek nedavno ušaltali u žanr: nigdje, ama baš nigdje na ovih 50 minuta materijala se ne osjeti kako je "Forever" djelo ljudi koji su već skoro u sedamdesetim godinama života! Album je od početka do kraja uronjen u brze, poletne, žive, razigrane i vedre note jednostavnog punka koji je oduvijek bio prepoznat kod fanova: himnične pjesme s obiljama refrena i vrlo inteligentne poetike u kojoj prednjače teme o nepravdama, političkim svinjarijama, kontrolingu raznih vrsta, čak i onih lažnih da se pridružite nekoj političkoj opciji, pa i o raspadima prijateljstava, emotivnih veza i brakova na račun krivih shvaćanja koje rotiraju od nemila do nedraga. Svi su oni kao bend opet tu gotovo u istoj postavi kao na čuvenom debiju izuzev Garrie Lammina koji je odavno objesio gitaru o klin. Mick Beaufoy (gitara), Steve Burgess (bas), Steve Bruce (bubnjevi), naravno McFaull za mikrofonom, te Daryl Smith koji im se priključio na gitari nakon drugog reuniona 1992.

Oni stoje kao čvrste kule izgrađene od nesalomljivog kamena britko šibajući vlastiti 'svingeraj' u kompaktnim relacijama za koje im je bilo potrebno čak 10 godina, ali, Bože moj, u tako dugačkom periodu od posljednjeg albuma "Here We Stand", naravno da i moraju sazrijeti 'prave stvari'. Ovdje je upravo ta velika protočnost vremena odigrala bitnu ulogu kanalizirajući svu prikupljenu energiju u 16 velikih komada koji na dostojanstven način propitkuju odnose između ljudi, kriterije stupnjevanja vrijednosti, snalaženja u nevoljama, a i političke komentare u kojima se lukavo prevazilazi subjektivnost poput Strummerovih zaobilaznih strategija na "Combat Rock" ili "London Calling", ali nimalo nije iznenađujuće da pjesma "Believe" ima snažan tekst koji analizira trenutno stanje u svijetu: 'CEO nas napada', dajući do znanja da oni koji vrše sistematizaciju društva pokušavaju pridobiti korisnike na svoju stranu pokazivajući prividnost momenta iskorištavajući nepažnju i neusredotočenost u kojoj se dešava konzumerizam, odaziv na izbore s redovito sumnjivim kadidatima ili na bilo koji način 'pad' u klopku manipulativne strategije.



Pjesme su odreda, takoreći hit do hita za grleno pjevanje bez ikakvog rizika za negativnu vibraciju ili krivo tumačenje: uvodna "One by one" je čak i ponajbolja u zabavnom kontekstu, melodična, metaforički šutira u tur nogometnu loptu 'sve dok i zadnji dripac ne nestane' na tako veseli način kojeg ovi starci pronicljivim humorom ispoljavaju bez imalo oportunističke patetike kakva se prečesto zna naći u kontekstu Oi!/street punk etike na račun samodopadnosti, a i benavo sročene lumpen-proleterske terminologije.



Ovi stari šarmeri pljuskaju himničnim, takoreći radiofoničnim komadima od kojih valja izdvojiti "Us against the world" u kojoj ste posve sigurni da imate prijatelja, ženu, curu, momka, bilo kakvu osobu, pa čak i životinju kao ljubimca da se sukobi s problemom i nevoljom koja se urotila protiv vas, pumpajući čvrstinom elegancije srednjeg tempa, dovedenog gotovo do pop-punk konotacija. Čak bi se mogao kladiti da su kojim slučajem ovakvu pjesmu imali Adam And The Ants na albumu "Kings Of The Wild Frontiers" koji je 1980/81 bio čak 10 tjedana no.1 u UK, ostvarili bi još veći uspjeh jer je baš u vrlo 'skuliranom' pop-punk maniru Blondie, što je vrlo zanimljiv potez benda da se približi mainstreamu u ovako poznim godinama. I usmjeri li se baš ta činjenica da Cock Sparrer nikad nisu zalazili u hardcore tempove, s ovako debelim godinama su daleko odmakli isto kao i neuništivi Charlie Harper iz U.K.Subs, a opet, nisu se prepustili lagodnom starenju da sviraju punk laganice s art fikcijama kao što to stari punkeri rade na uglavnom mirniji način.



"Gonna be alright" zvuči poput krasnih godina punka 1978/79 (da John Peel sada ima 25 godina, vjerojatno bi je zamjenio za "Teenage kicks" Undertones, a zvuči ko' The Godfathers + Bad Religion + Overflow), "Don't tell anyone anything", "Family of one", "Somebody's brother; somebody's son", "Up with this", "Sons of the new millennium" i završna "We're good guys" (sa smješkom psychobillyja) su nadomak hardcorea, ali nevjerojatna je ta snaga ovih staraca koji se nisu poput panja odvalili truljenju u neprimjetnom kutku šume. Ispoljavajući tijekom svih ovih 50 minuta fantastičnu energiju s odličnim tekstovima koji su očito bili pomno planirani da 'ubodu' mnoga bolna pitanja sadašnjice, McFaull (zgodno ime za još jedini popularni sport u Hrvackoj nakon odlaska Ivaniševića, nogometne generacije '98 i Kostelića) je izbrojio na prste obje ruke i noge sve vitalne probleme današnjeg društva ne obazirajući pažnju na feedback i mogući uspjeh pred širokom publikom jer od toga nema prevelike koristi koju bi mu svi fanovi željeli. Neće se ove pjesme u dogledno vrijeme vrtjeti na radiju jer je bend potpuno nepoznat glazbenim urednicima, pogotovo onima kojima je vrhunac punka "Rock the casbah" The Clasha. U tome su Cock Sparrer pobijedili svoje protivnike davši im do znanja argumentiranu priču o svijetu u kome se živi.

Svaka čast. Sretan rođendan! I spoje li se naslovi zadnja dva albuma, oni su ovdje da bi ostali zauvijek. Here we stand forever.

Naslovi: 1.One by one, 2.Believe, 3.Gonna be alright, 4.Don't tell anyone anything, 5.Family of one, 6.Every step of the way, 7.In my town, 8.Contender, 9.Nothing like you, 10.I've had enough, 11.Somebody's brother; somebody's son, 12.Us against the world, 13.Up with this, 14.Sons of the new millennium, 15.You lost the war, 16.We're good guys

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 09/05/2017