Uvodna kompozicija, a ujedno i naslovna "Forever comes to an end" žestokim gitarskim riffovima, napaljenim ritmovima i disonanto nježnim vokalom Sichelle Mcmeo Aksuma daje najaviti kako će drugi solo album gitariste norveškog progressive-rock benda Airbag biti bombetina od rokačine. Međutim, ništa od takvih hipoteza. Airbag je već dovoljno poznat u svijetu progressiva sa svojih 7 diskografskih izdanja (prvi album "Come On In" objavljen je 2004., a posljednji, četvrti "Disconnected" 2016.), a Bjørn Riis se u njemu profilirao poput Davida Gilmoura filajući tipične Pink Floyd relacije. Osim toga, Bjørn je kroz karijeru radio još sa Sindre Hunsbedt i Oak revno kovajući takav stil izraza u kome je solo i improvizacija s naglašenim psihodelično-ambijentalnim efektom osnovna točka na kojoj se razvijaju sve daljnje konstrukcije. Pa eto, kaže sam da je upravo tu naslovnu pjesmu pripremao u vrijeme svojeg solističkog debija "Lullabies In A Car Crash" (2014) s Airbag bubnjarem Henrikom Fossumom; željeli su napraviti tešku i moćnu pjesmu prepustivši se energičnom entuzijazmu, no kako je u principu vrlo mračna i gorka, ostavljena je po strani jer se nije uklapala u koncept. Sada je izbila na samo čelo nove kratke kolone u kojoj se nižu redovi instrumentala i vokalnih tema, a sve dakako u prepoznatljivom progressive-rock dekoru gdje se kovitlaju uvodnici, arpeggia, repeticije, solaže, kompleksni aranžmani i znatno hermetičnija tematika uronjena u individualne opservacije s naglaskom na tugaljivost u čemu su mu još pripomogli kolege Asle Tostrup iz Airbag koji je radio na programima i klavijaturist Simen Valldal Johannessen iz Oak.



Razglabati od teme do teme moglo bi se otegnuti. Ima Bjørn mnogo svojih sviračkih i kompozitorskih aduta koje proteže od instrumentalnih ambijenata "Absence" i baladičnog "Calm", preko dance-rock komadine "Getaway" sve do vokalnih nježnih laganica "The waves" protkane klavirom i lamentirajuće "Winter" što unatoč svojoj duljini od čak 10 minuta ima sve odlike potencijalnog radiofoničnog hita u rangu Pink Floyd. Završna, također vokalna balada "Where are you now" u senzibilnom segmentu ne donosi nikakvo drugačije raspoloženje osim emotivne patetike, no skladno je optimizirana prozračnom glazbenom elegancijom od koje se, doduše, može i dosađivati, ali to i jeste jedna od karakteristika Bjørnovih kompozicija. Sve zavisi s koje strane se doživljava. Ali za poklonike njegovog matičnog benda i općenitog žanra koji je na ovome albumu potvrdio sve osnovne parametre, nekakvih grešaka, no niti prevelikih uzbuđenja nema. Sve je skladno, fino, lijepo i tugaljivo mračno.

Naslovi: 1.Forever comes to an end, 2.Absence, 3.The waves, 4.Getaway, 5.Calm, 6.Winter, 7.Where are you

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 23/06/2017