Ono kad album domaćeg benda dobiješ poštom iz Njemačke od strane Creative eclipse promotiona, dođe ti da se zapitaš... No, prije svega s nestrpljenjem ubacujem cd u plejer.

Abum otvara meditativna Muna, koja je u stvari logičan nastavak zadnje pjesme s prvog albuma, koja se odaziva na ime Mura. Muru je otpjevao KUD Katruže iz Žiškoveca, dok su ovu novu otpjevale četiri djevojke Kristina Štebih, Iva Korunek te Aleksandra i Iva Trupković. I to je uglavnom sve što možete očekivati od ugodnih vokala.



Muna prelazi u Iam, najtežu i najkraću pjesmu na albumu, da bi ta nakon samo 2:47 prešla u Black Silt. I tu, kao i u prethodnoj pjesmi težak vokal iz dubine daje dinamiku pjesmi. No u instrumentalnim dijelovima pjesme, gitara slaže "atmosferu" Mobyeve verzije pjesme New Dawn Fades od Joy Division, da bi se u drugome dijelu posložila u najbolju postrock solažu od koje se i pri samoj pomisli i dan danas naježim.

Već u prvih petnaest minuta dobija se dojam da su Emphasis na tragu nečeg velikog, z ačim su tragali kroz prva dva albuma. U odnosu na prošli album, pojačao ih je Dino Pavleković, poslušali su nas pa čašće upotrebljavaju vokale, a imam dojam da i iskustvena strana ovdje dolazi do izražaja. Cijeli album je snimljen kao segmentirana jedna pjesma, pa nas do kraja, u sljedećih dvadesetipet minuta čekaju još tri segmenta (pjesme), većim dijelom instrumentalnih, no tu i tamo se pojavi spomenuti "težak glas iz dubina", koji slušatelja može prenuti iz nekog sanjarenja ili razmišljanja, što mu omogućuje glazbena podloga. Kad smo kod te podloge, ona je mogli bi reći klasičan slojevit gitaristički post rock, no dobija se dojam da je dosta uloženo u atmosferu, pa smo dobili fino ispolirani album koji mogu slušati i oni koji ne vole metalizirane gitare u tom pretincu, ali i oni koji nisu baš zadovoljni samo s instrumentalima koje obično dobivamo u istom pretincu. Za kraj, ovo je album koji se sluša u jednom dahu i bitno se uživiti u njega prema točno određenom redoslijedu pjesama, zbog gorespomenutog segmentiranja pjesama, koje se prekidaju i nastavljaju na određenim mjestima, a u krivom redoslijedu taj slijed ne bi došao do izražaja. U svakom slučaju, Black.Mother.Earth je najcjelovitije djelo ove godine koje se pojavilo na domaćoj sceni, a ja se samo nadam da dečki iz benda neće nastaviti objavljivati albume dosadašnjim ritmom.

I upravo je tu odgovor na pitanje koje sam se zapitao na početku texta.

ocjena albuma [1-10]: 10

pedja // 06/04/2017