Efterklang su danski bend, koji od samih početaka ruši barijere među muzičkim stilovima, a s ovim posljednjim su nadmašili sami sebe. Od samih početaka, njihovi albumi zvučali su drugačije i teško ih je bilo strpati u jedan koš. Trudili su se uvijek izlaziti iz okvira. Bilo je tu kombinacija post rocka s elektronikom, indie rocka s orkestracijama... Čak su dva albuma "Parades" (2007) i "Piramida" (2012) snimili s Danish National Chamber Orchestra odnosno 33-članim Copenhagen Philharmonic Orchestra.

Iako bi se vrlo lako svrstao pod radove Efterklanga, prošlogodišnju suradnju s finskim perkusionistom Tatu Rönkköm, snimili su pod nazivom Liima i time malo osvježili izričaj. I dok se činilo da matični bend spava, a Liima osvaja nove horizonte, objavljeno je da su članovi Efterklanga snimili operu. I to pravu.

Iskreno, nisam nikad mislio da ću svojevoljno slušati bilo kakvu operu. U srednjoj školi, učlanjenje u "Muzičku omladinu", osim gledanja zgodne profesorice donosilo je i par puta godišnje odlazak u Zagreb na neku operu, balet ili kazališnu predstavu. Srećom, nitko nas tu nije nadgledao, da li smo unutra ili ne, sve dok smo se na vrijeme za polazak vratili do busa. A naravno, vrijeme od "tri čina" iskoristili smo za nešto pametnije.

I onda jedan od mojih omiljenih bendova snimi operu, i ja je moram čuti. Inače, članovi benda spremaju tu operu već godinama, a prošle godine su je konačno uspjeli i postaviti na "daske koje život znače".



"Leaves - The Colour of Falling", kako su je nazvali, prvi je puta izvedena u atomskom skloništu bivše kopenhagenske bolnice, a u sklopu Copenhagen Opera Festivala. Prva je izvedba polučila takav uspjeh, da je kasnije izvedena još 15 puta na istome mjestu, tijekom prošloga ljeta. I same je članove ansambla to toliko iznenadilo, da su odlučili cijelu operu snimiti na nosapč zvuka i objaviti je.

Pri izvedbi ove opere pomogli su im Karsten Fundal, cijenjeni i nagrađivani kompozitor, Ursula Andkjær Olsen, čije su textove (se to tak kaže?!) uglazbili, operni pjevači Morten Grove Frandsen, Nicolai Elsberg, Lisbeth Balslev i Katinka Fogh Vindelev, te The Happy Hopeless Orchestra, koji je uz bend, sve to lijepo glazbeno izveo.

Rezultat je pomalo čudan. Vjerujem i za rock publiku, a bome i za klasičnu publiku. No, nisu oni napravili ništa prerevolucionarno. Pa čak i mi imamo rock operu "Gubec-Beg", praizvedenu još 1975. Ipak, ovo je modernizirani pojam "rock opere", jer se taj pojam temeljio na rock glazbi i podrazumijevao je najčešće gitare u prvom planu. Ovdje je to modificirano kroz izričaj grupe Efterklang s puno orkestracija i elektronike.

Tako bi Vas, uvodna pjesma Cities of Glass, mogla prilično zavarati. Ona ima klasičnu strukturu pop pjesme. Čak vjerujem da bi prošla i na radiu. Međutim, vrlo brzo, već na drugoj pjesmi sve se okreće prema drugačijem, klasičnijem izričaju i tu, po meni, nastaju muke. Pogotovo u onim pjesmama u kojima glavni vokal drže klasični operni pjevači. Stoga ću se ja držati pjesme The Colour Not of Love, u kojoj glavni vokal preuzeo pjevač Efterklanga Casper Clausen, pa čak ni operni bekvokali ne smetaju toliko.



Ove je u svakom slučaju hvale vrijedan potez za ove Dance i vjerojatno bi to bilo zanimljivo jednom vidjeti uživu, međutim, slušati na dnevnoj bazi - neće moći!

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 21/11/2016