Nakon epohalnog debija "The Last Submission" (2013) s kojime su si ovi momci priskrbili epitet najmodernijeg hrvatskog metal benda današnjice i promijenili mnoge rezone pri shvaćanju ovog žanra, jedino što se moglo očekivati je nastavak prikazane forme, a neki daljni napredak, barem za sada, gotovo je nemoguće precizirati, ma čak i hipotetski u kome smjeru bi se mogao kretati. Jer i sam moderni metal ne računajući neke specifične avangardiste za neki noviji i još suvremeniji način izričaja ne zna. S tim prvijencem su pogodili adekvatan trenutak kurentne svjetske scene nadmašivši i neke vrlo cjenjene i značajne bendove, no ostali su praktički kratkih rukava u pogledu očekivanog medijskog uspjeha, te ovaj drugi album priveli kraju uz financijsku potporu fanova i dobrih duša. Naravno da se očekivao nastavak te sjajne epizode, no malo tko je mogao pretpostaviti da će frontmen Karlo Horvat napustiti postavu (godinama radi u matičnom bendu Kryn), kako se saznaje iz njihovog tabora, ne zbog nesuglasica ili nekakvih opstrukcija, već zbog čisto privatnih stvari koje se ne mogu redovito ispoštovati da bi bend funkcionirao. Ipak je relacija Rijeka-Zagreb too much za stalnu suradnju... Na njegovo mjesto došao je Ivan Jovičić i gotovo da se ne uočava ta razlika, čak i vizualna; obojica imaju vrlo slične vokale.



Kad se zavrti album, u startu se odmah dobiju sve finese sjajnog debija: djent gitare, tehnikalije, ritmičke vragolije nabijenih tempova, elektronske sofisticiranosti gdje se otprve teško uočava šta sve to nisu upotrijebili u svrhu zvučnog dizajna i vješte produkcije, elem, ono što je bilo prije 3 godine, ama baš sve su nastavili u istom stilu detaljizirajući s takoreći mali milion čestica kao da su se dali na gradnju makete broda s tisućama dijelova. Baš sam nedavno čitao u novinama o nekom našem liku koji gradi te makete od 3000 sitnica. Kako mu se samo hoće... Ma, Subscale su si uistinu dali vraškog truda radeći na ovome albumu pune 3 godine potvrdivši i dokazavši da debi nije bio slučajan obogativši te performanse novim kreacijama poput pozadinskih ambijentalnih gitara i elektronskih dosjetki koje se kao melodični lajt-motivi protežu tokom svih 48 minuta.



Napucani energijom, agresivnošću hardcore groovačine, pa i ekstremnijim tempovima za koje će se neki bubnjar ponovno namučiti da ih prenese u živu svirku (ali će bez sumnje uspjeti s obzirom da su promociju debija odradili fantastično), "Devolution" i u tematskom pogledu nastavlja oštru kritiku društvu i sistemu koji jednostavno pojedincu ne daju priliku da slobodno diše. Ljutiti tekstovi puni individualnih preispitivanja na razini globalnog društva u svjetskim razmjerima ponovno donose stanje te opće ljudske nemoći u srazu s mašinerijom prevaranata, vlastodržaca, medijskih igri i inih laži što se serviraju iz dana u dan. Često uvijeni i u vješte lirske metafore i alegorije, a bome i insinuacije na neke politikante što napuštaju pozicije nakon uspješne žetve kokošarenja po dvorištima podanika, od pjesme do pjesme vriju frustracijama, jadom, mrakovima, nezadovoljstvom, te vrlo inteligentnim angažmanom koji budi želju za radikalnim promjenama. Devolucija u njihovom slučaju nije klasični prikaz suprotnosti evoluciji, to jest srozavanju 'nečega', najčešće smatranog biološkim akterom, već politički pamflet prenošenja loših vibracija s vrha centralne vlasti i njihovih zakona na jedinku - čovjeka kome je onemogućen tobožnji ustavotvorno garantirani element ljudske i građanske slobode.

U tom pogledu, razmatra li se ovakav angažirani stav benda, album je još bolji i maštovitiji lirski sklop od prvijenca. Uronjen je u neprekinutu potku raščlanjivanja mnogih loših faktora po ljudsku psihu koja uvijek vreba svojeg demona kada su u igri loše društvene vibracije, nesigurna socijala i cjelokupni splet obmanjivačkog zastrašivanja što guši humani ponos pretvarajući ga u hodajućeg mrtvaca - pijuna zaduženog da gine zbog lihvara, ekonomskog stratega, biznismena, ministara i vladara. Sve to, a i još mnogo toga satkano je u njihovoj grčevito protestnoj poeziji što za razliku od mnogih, na sličan način angažiranih punk, hardcore, metal i rock (a i hip-hop) izvođača ne sadrži vulgarizacije, banalnosti i trivijalnosti: preozbiljni su i za sada ne pokazuju niti naznake humora ili barem ironije uz tek rijetke trenutke emotivnih raspoloženja, no to nije nikakva mana.

Njih valja i 'čitati', a ne samo slušati. Što se crowdfoundingom (kampanja za prikupljanje sredstava) uspjelo ostvariti ovom prilikom pokazala je genijalnost benda. Bila bi velika šteta da na račun novog medijskog neuspjeha izgube motivaciju.

Naslovi: 1.Blight, 2.Remnant, 3.Endorsed by devil, 4.C.A.C. (Circumstances alter cases), 5.Detach and realgin, 6.Metafiction, 7.Another mistake, 8.Art of violence, 9.Zero degrees of empathy, 10.Shadow self, 11.The last stand

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 27/10/2016