Podataka o njihovoj prošlosti i nema previše. Okupili su se kao kućna ekipa negdje u ljeto 2010. u Zagrebu oko dva gitarista Maria Tomaškovića i Hrvoje Kneževića koji je kasnije napustio projekt. Dolaskom Igora Čeranića zvuk im je dobio elektronski šmek uz dodatak samplera i PC programa, a bubnjara nemaju već koriste programirane ritmove za koje je zadužen drugi gitarist Jovan Vučetić. Oba gitarista sviraju i basove, a za vokale je zadužen fenomenalni pjevač Karlo Horvat (konačno jedan moj prezimenjak u obožavanom fahu). Prvi EP "Fictional Constructs" objavili su ujesen 2012., a kako mi se čini, do sada nisu imali niti jedan živi nastup. Odnosno, podataka o nastupima nema...
Ovaj briljantni debi album gotovo 50 minuta puca od šarmantne suvremene groove-ačine brutalnosti metalcorea, thrasha s okusom deatha i industriala (pa i dark elemenata), te mnogih kompleksnih zahvata što se nižu gotovo na visoko podignutoj pokretnoj traci u kome svi parametri funkcioniraju savršeno podmazano. Naprosto je teško, pa gotovo i nemoguće bilo za očekivati ovakav fantastičan album od bilo kojeg hrvatskog metal benda izuzev rijetkih iznimaka poput Fathera i Infernal Tenebre, no oni su zasebne priče. Ovakva fantazija nimalo ne podsjeća na hrvatski proizvod i biti će u pravu da su si individualno priskrbili najmoderniji šmek kao da su spojili Panteru, Fear Factory, Machine Head, Sepulturu i Gojiru s elektronskim defileom koji se redovito proteže kroz ovih 10 kompozicija, bilo kao atmosferični harmonijski background ili čisti samplirani efekt različitim namjernim anomalijama poput najrafiniranijih producentskih zahvata kakve se klasični metal bendovi ne usuđuju koristiti. Tim više je hrabrost i inteligentna upotreba suvremene PC tehnologije koja je, na svu sreću, dostupna svima, a naposljetku, pa kad su već neki od probijača ledenih bregova koristili elektroniku, poput recimo spomenutih Fear Factory ili Meshuggah čiji je čuveni album "Catch Thirtythree" (2005) u potpunosti snimljen s programiranim ritmovima, zašto se sličnim sistemom ne bi koristili i ovi mladi Zagrepčani? I nadogradili njihovo umijeće? Yeah. Bravo momci Subscale!

Bubnjevi su savršeno dobro izbalansirani, prilično djeluju 'živo' i osobno bih volio vidjeti tog majstora koji bi ovo sve odlupao. Basovi se neprekidno mijenjaju od klasičnih prostornih i uživo odsviranih do elektronskih tretmana, a gitare su onakve kakve za ovaj žanr i stil moraju biti s kraćim odrezanim riffovima u kojima se osjeća i djent tehnikalija do prijeko potrebnog eklekticizma i povremenih solaža, kao i vrlo ukusno odabranih staccato i disonantnih dionica. Posebnu stavku tu čini spomenuta elektronika koja ima i svojih solo izleta na klavijaturama, a dodatak svemu tome je izniman vokal koji proteže 2-3 raznolikosti od grčevitog growlanja, preko 'clean' dionica, sve do senzibilnog pjevanja i spoken-worda. Elem, ova četvorka ima ama baš sve predispozicije koje čine veliki kreativan bend i nema mi druge nego podvući crtu da su uistinu znalci u tome čega su se prihvatili. Da usput dovučem neke svoje stare ljubavi - grupu Boa koja je 1981/82 baš bila upravo to - najmoderniji domaći izdanak svjetske produkcije, dakako u sasvim drugačijem stilskom i glazbenom žanru.

Tekstovi na engleskom jeziku su klasične angažirane metal/hardcore teme koje prožimaju ljudsku tragediju, težnju za istinom, govore o nepravdama, pohlepi, ponekoj emotivnoj sličici i uglavnom na bijesan i ljutit način obrazlažu svoj stav negacije prema ovome ekonomsko-društvenom modelu. Nemaju romantičan, ali niti nihilističan pogled prema svijetu i životu gledajući stanje stvari na realan način bez ikakvih sofisticiranih strategija, te su po tome društveni kritičari općenitog zbivanja u suvremenom svijetu bez izrazitog lokalpatriotskog naboja, što će reći, razmišljaju na svjetskoj razini i ne opterećuju se svojim zapećkom o kome ionako sve znaju. Ipak, u svemu tome proteže se jedna banalna sitnica - tekstovi su im predugački (isto kao i mnogima moje recenzije, ha-ha-ha) jer se trude sve pojasniti u tančine. A takav perfekcionizam niti na hrvatskom jeziku nemamo baš mnogo puta prilike čuti osim onih suhoparnih 'kitica-refren' šablona. Dok malo bolje pogledamo, ovaj bend bi mogao spasiti hrvatsko sranje od neukusnog kičeraja, samo da je alternativna i indie-rock publika sklonija metal zvuku.

Ovi mladi momci su sve te početničke boljke preskočili u hipu očito slušajući najbolje bendove metala u zadnjih 20-tak godina i iskovali umjetničku fabulu prvijenca koji frca iznenađenjima, ono što se kaže od A do Ž. Svaka kompozicija ima bezbroj skrivenih detalja, odličnih aranžmanskih i sviračkih poteza koji doduše podsjećaju na mnogo velikana (osobito gitaristi), no pjesme su fenomenalne. Prve četiri "Interception", "Fictional constructs", "Antecedent", "Method and manner" naprosto 'ubijaju konja' svojom modernom groove žestinom, ma bez ijedne zamjerke! Kao da su rađene u nekom najskupljem studiju Los Angelesa, New Yorka, negdje u Švedskoj, Norveškoj ili u Francuskoj odakle u zadnjih 5-6 godina dolaze neki od najboljih albuma ovakve produkcije. Nevjerojatno je da su ovi momci moguće bez ijedne kune, osim onih obaveznih što su platili struju i prostor za vježbanje ako ga plaćaju, ove pjesme doradili kao da su od diskografske kuće dobili barem 10.000 dolara ili eura po pjesmi. Prosto je nevjerojatan taj frenetičan pristup benda s kojim su napravili ultrasuperioran napad na najmodernije bendove žanra koji u USA još uvijek mogu prodavati milijune albuma.

U petoj, ujedno i najduljoj "Pull the threads" (6.14) već se osjećaju lagani trnci neophodnog balansa ka laganijem spuštanju agresivnog tempa i najkompleksnijim aranžmanom s izrazitom psihodeličnom gitarskom potkom sjajnih solaža na brundavu groove mašineriju koja se rasplinjava prvim senzibilnim vokalim dionicama izuzetno raspoloženog Karla. Tempo pjesme se usporava iz takta u takt, a kompozicija završava s nevjerojatnim elektronskim harsh/industrial efektima za koje bi i najveći majstori žanra dali malo bogatstvo. Smirenje albuma pristiže u "Realization", iznenađujuće minimalističkoj temi koja u svome uvodniku od skoro dvije pune minute može komotno podsjetiti na post-rock/metal otprilike u rangu Isis, Cult Of Luna, pa i Mogwai. Nerazumljiva šaputanja i dizanje dinamike kakvu bend na ovome albumu nije prikazao do sada neminovno govori da su slušali i drugačije stilove, a osim toga, ovo je jedina emotivna pjesma koju je Karlo otpjevao senzibilno i čisto bez growlanja pokazujući svoj nevjerojatan glasovni opseg baratanja melodijom. Očito je učio pjevati slušajući Soundgarden, Pearl Jam i Faith No More, a sama pjesma dođe otprilike kao "Changes" u opusu Black Sabbath, recimo.

Mračnije teme pristižu kroz "Outreach" punu odličnih gitarskih sekvenci i psihodelije, a posebno iznenađenje je kratki dvominutni instrumental "The verdict" sastavljen isključivo od mračne ambijentalne elektronike vrlo bliske post-industrialu s pratećim repeticijama staccato gitare. Obično takve slične teme dolaze kao 'intro' ili 'outro', međutim, ovdje se nalazi pred samim finišom da bi uvela u naslovnu temu "The last submission", pjesmu u kojoj se sabire cjelokupni učinak rada sa najkonkretnijim i najiskrenijim stavom 'wheels of time are catching on/ the weight of the world keeps pulling me under' koji se iznenađujuće, pojavljuje i kao refren.

Posljednja pjesma "Endgame" izvire iz odličnih bubnjarskih plesnih sekvenci nalik na vrlo brzi trip-hop (mnogi bi dali da Massive Attack i Tricky imaju ovakve tempove) i gitarske atmosferičnosti koja se pretvara u pravu psihodeličnu seansu blisku post-metal/hardcore sferama. Ovakvu pjesmu malo tko radi i ovakav stil nije osobito omiljen budući da se radi o najtromijoj pjesmi, ali na nastupu recimo Cult Of Luna bi idealno dobro sjeo. Nije niti mnogo važno.

Meni kao recenzentu je uglavnom najbitnije da dočaram čitatelju o čemu govorim imajući u vidu ograničenu percepciju i mene osobno, a i samog čitatelja, odnosno slušatelja ili promatrača. Uvijek se pokušavam staviti u kožu umjetnika koji stvara djelo i svaka moja omaška može biti posve glupa hipoteza, no ovi momci su napravili rad dostojan svake reputacije bez obzira voljeli vi ovakav stil ili zdušno pljuvali po njemu.

Ja sam u zaštiti benda, da se razumijemo, jer se nakotilo toliko pasjih skotova koji pljuju medijski po ovakvom naprednom žanru metala, onih crnih gnjida koje ama baš ništ ne kuže, a mjerodavni su da davaju osobne, vrlo loše subjektivne procjene jer ne kontaju da u Zagrebu imaju najmoderniji metal bend. Parafrazirajući na novi val i najcijenji album "Odbrana i poslednji dani" Idola koji su sve one elektronske eksperimente snimali i smišljali godinu dana, ovi dečki su svoje pjesme stvarali 2 godine i duplo više potrošili vremena na njih dovodeći osnovnu ideju do savršenstva u svim pogledima.

Jest. To je to. Moderno. Brljantno. Desetka!!!

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 11/06/2013