U post-rocku ništa novo. Francuski četverac iz Pariza više voli synthove i samplove od gitara (čak trojica njih ih koriste), no u konačnici zvuče pravo rečeno gitarski bend pun prelamanja staccata, ambijentalija i obaveznih riffova na žičanoj svetinji uz bubnjara Yoann Vermeulena koji prati sve te migove Maxime Ingranda (gitara, synth), Jean Christophe Condettea (bas, synth) i Dimitri Denata (gitara). Zanimljivi su što preferiraju instrumentalni sadržaj popraćen mahom ženskim sampliranim vokalima i ponekim šaputavim spoken-word dionicama, dakako, ne njihovim, te u tom kontekstu stvaraju osebujnu cinematic/soundtracks atmosferu s relativno brzim i čvrstim tempovima u uznemirujućoj atmosferi koji put i nadomak noise-rocka. U referencama su jako bliski Mogwai, Red Sparowes i Russian Circles, mnogima najdosadnijim post-rock bendovima današnjice, ali na svu sreću imaju i iznenađujućih intervala s kojima skreću i u post-metal a'la Cult Of Luna.



Danas kad je čitav proces žanra otišao u gotovo retrospektivnom smjeru, teško se kladiti na ovaj bend da bi mogao postići nešto više od simpatija fanova unutar samog faha jer ovakve glazbe ima i previše. Njihove kompozicije jesu prozračno obojene melodijama i harmonijama synthova, vrlo lijepo su oblikovane romantičnim introspekcijama (kažu noćnim odama samotnjaštva i mistike), posebno "Somnipathy" ili kratka mračna "Catalepsy" s klavirskim horror ugođajem što uvodi u "Resillence" s prog-rock aranžmanom koji je ionako uobičajen na ovome albumu poput komercijalnih Pink Floyd referenci, ali govoriti o avangardnosti i inovacijama ovog ishoblanog i preiskorištenog žanra u slučaju Lost In Kiev se baš i ne može zboriti.

Fino za poslušati i opustiti se kod kuće.

Naslovi: 1.Narcosis, 2.Insomnia, 3.Mirrors, 4.Nuit noire, 5.Somnipathy, 6.Catalepsy, 7.Resillence, 8.Celestial, 9.Emergence

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 05/09/2016