Nepunu godinu nakon najavnog EP-a "Medication", ovaj dansko-australski duo pojavljuje se s prvim dugosvirajućim uratkom. Kao i na EP-u, osim Caspara Hesselagere, koji je odsvirao sve instrumente s tipkama, te se pozabavio mixanjem i masteriranjem, i Carl Colemana, koji je odsvirao gitare i otpjevao sve pjesme, tu se pojavljuje i čovjek iza bubnjeva Christian Rindorf. I to je to, što se tiče zaposlenog ljudstva na albumu.

Kratko i jasno. A takav je i album. U svojih četrdesetak minuta stalo je sve što su muzičari željeli prenijeti svojim slušateljima, i to na jedan vrlo jasan način. ALbum kreće s eteričnom i najdužom pjesmom na albumu, Dune Wind, koja samim naslovom asocira na atmosferu koja nas čeka u pjesmi.

Slijedi mješavina finog indie-a (Hearts to Kill), ranih R.E.M.-ovaca (Positron), te elektro-radioheadovskih experimenata (What Happened), s ubačenim semplom John Cageovog radio prijenosa iz 1966, sve do epske završnice s polako razvijajućim dvjema pjesmama spojenim u jednu - Dependance/Independance.



U svakom slučaju, nakon dobrog predstavljanja s nastupnim EP-om, Palace Winter nisu razočarali ni na dužoj relaciji, međutim nedostaje im hit, s kojim bi si potvrdili kvalitetu i prešli u višu ligu.

ocjena albuma [1-10]: 7

pedja // 06/06/2016