Tri godine nakon istoimenog prvijenca ova britanska četvorka izašla je s drugim albumom. Pričati ponovo o teškoćama drugog albuma, već je pomalo dosadno, no ovdje je dobro spomenuti da je nakon prvog albuma, koji je bio razapet između alternativnijeg stila dijela pjesama i plesnog popa, koji nikako ne spada u ovaj prvi dio, bilo zanimljivo iščekivanje, kamo će se okrenuti članovi benda.

Ja bi svakako radije, da je to bio onaj prvi spomenuti smjer, no već je prvi singl Love Me, davao znakove da bi to mogao biti i jači zaokret nego smo očekivali. Pjesma je u funky ritmu pomalo na tragu Peter Gabrielovog Sledgehammera sa šarenim '80 spotom. Nije loše za uvod.



Pokazalo se da je i drugi singl, UGH!, kao i cijeli prvi dio albuma odsviran u prihvatljivom funky ritmu, što bi slušajući ga danas, mogla biti posveta nedavno preminulom Prince-u. I sve bi bilo dobro da su nastavili u tom smjeru. Pomalo dosadno i monotono, no nikako neslušljivo.

A onda se pojavila If I Believe You, koja je jedna od najgorih ljiga koju sam čuo ove godine i nikako mi nije jasno kako su je uspjeli snimiti baš oni. Da su to One direction ili bilo koji boy band na kugli zemaljskoj, rekao bih, OK, svirajte si i dalje. Ali kad je došlo od njih, nisam znao kako se postaviti za daljnje slušanje albuma.

Srećom došao je instrumental Please Be Naked, na kojem sam ipak malo došao k sebi, a onda i nešto najbolje što su ikad snimili. Prateći ovaj bend od samih početaka, pjevač Matthew Heally kao jedan od uzora ističe My Bloody Valentine, a ja otad čekam da čujem te utjecaje. I dočekao sam. Lostmyhead klasična je posveta shoegazeu i šteta je da je ostala izdvojena opkoljena između 16 više manje loših pjesama.

Iz maštanja o mogućem smjeru benda izvukli su me zvuci s Loving Someone, koji su me prebacili na početak '80ih u vrijeme kada su Milli Vanilli bili jako popularni. Trebam li dalje slušati ovaj album?

Odlučio sam ipak doći do kraja. Ostalo je još pet pjesama. A uslijedio je šok. Ovaj puta pozitivan. The Sound je prava hitčina u Yazzo/Erasure maniru. Čini mi se da sam je prethodno čuo na nekoj radio stanici, misleći upravo da je to neka nepoznata pjesma nekog od spomenutih bendova.



Pomislio sam da je drugi dio albuma raznovrsniji i slušljiviji. Uz malo mašte This Must Be My Dream mogla biti nestala pjesma Prefab Sprout, da nije ljigave solaže na saxu od koje se normalnom čovjeku mora želudac preokrenuti. Nakon toga, jednostavno nisam imao volje poslušati do kraja album.

ocjena albuma [1-10]: 2

pedja // 28/04/2016