Iza ovog imena stoji neznani oneman band, tj. autor iz Srbije koji je prethodno radio muziku za TV, kratkometražne filmove i svirao po nekim lokalnim bendovima, a onda je 2000. odlučio da krene kao solist. Dio njegove diskografije nije zvanično objavljen, već je sporednim putevima distribuiran zainteresiranim slušateljima, a na ovome albumu je vjerojatno sakupio neke od ranijih snimaka, što se može uočiti po priloženim godinama koje datiraju od 1999. do 2007. Šturost informacija je ponekad vrlo kompromitirajuća stvar. Na omotu osim naziva pjesama nema više ničega, njegov web ne pruža nikakave pravovaljane podatke o tome tko je i što je dotični Weird Cop, tako da svaka daljnja analiza može biti samo nekakvo natucanje s pretpostavkama.

Ovdje se radi o 50 minuta materijala koji odgovara klasičnom electro-industrialu s povremenim eksperimentima, pa i pop-rock pjesmama, a prema jedinoj web-stranici Dark:Scene Records koja piše o njemu, spominje se podatak da Weird Cop kombinira uglavnom živu svirku uz obilnu upotrebu samplova i FM sinteze. Budući da je riječ o kompilaciji, te da je svaka od 14 pjesama rađena u suradnji s nekim izvođačem, predstavlja pravu enigmu za dešifriranje. Naime, iz priloženog se ne može ustanoviti šta je Weird Cop uradio sam, koji instrument je gdje svirao, te kako zvuči njegov originalni vokal.

Podjeli li se materijal na industrial, EBM i pop-rock pjesme, dobije se nekoliko različitih aspekata s kojima Weird Cop nesmiljeno šara po različitim stilskim obrascima, te se može reći da mu najbolje leži industrial i eksperimentalni pristup. Krenemo li redom, od onih čistih industrial skladbi koje se nalaze u prvom dijelu kompilacije, "Shapeless" (sa Pharaons XXX) zvuči kao plesan i vrlo melodičan atmosferski spoj Cabaret Voltaire, Front 242 i DreDDup, "Gohatto" (feat. Veljko Onjin) u urnebesnom hardcore-punk ritmu dovlači u sjećanje najžešće Ministry, a vrlo bijesna "My voice is mother" (feat. Melinda) je protkana stanovitim electro-punk načelima. U ovoj zbirci pronašla se i jedna otpjevana na srpskom jeziku, vrlo troma i mračna "Daj mi sve" (sa Serbian Killers). Od EBM kompozicija izdvajaju se "Where were you" (sa samplovima Harvey Keitela iz nekog filma) i "I will be your food" (sa Pharaons XXX) nešto poput najbržih Nitzer Ebb, dok su instrumentali sa Synthblasters "With you in hell" jungle i d'n'b kombinacija sa progressive fragmentima, odnosno "Bad synthesis" u eksperimentalnom minimalističkom EBM izdanju. U principu, kod Weird Copa je razlika između industriala i EBM-a vrlo mala, oba stila su mu zajednički povezana.

Najjača strana mu je instrumentalistička sloboda koja je često ekspresivne prirode i ne hvata se nikakvih konkretnih obrazaca. Pretpostavljam da mnoge zvukove radi na synthu i nekom elektronskom procesoru, a tretira ih gotovo kao da je riječ o izuzetnim solo dionicama za gitaru i wah-wah distorziju. Ima slojevite i vrlo bogate gradacije koje su često psihodelične prirode, mnogo pažnje posvećuje razvoju dinamike i detaljima, te ništa ne prepušta slučaju suhoparnih repeticija i copy/paste tehnici. Jedan od najboljih primjera je odličan instrumental "The warning" potpisan kao Weird Cop on Dope.

Posve drugačiji otklon prikazan je u pop pjesmuljcima, rasplesanom electro-popu "Blowjob queen" (Antonov Vladimir) i obradi Madonne "Music" (Dejan Čančarević) koje Weird Copa mogu svrstati u fah ćaknutih MTV vedeta. Tri posljednje pjesme su gotovo neprimjetne spram ostatka materijala, a jedna od njih je i obrada EKV "Geto" (Dejan Čančarević i Antonov Vladimir) u elegičnom gitarističkom ambijentu.

Vrlo zanimljivo djelo koje, međutim, osim nekakvog retrospektivnog prikaza ne može posvjedočiti o punoj kreativnoj snazi autora. Valjalo bi pronaći, ako se ikako može, poneki kompletan i cjelovit album ili, pak, pričekati da se on kao takav pojavi u neko dogledno vrijeme.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 14/03/2011