Neki jednostavni zakoni kod koncerata mogu se već postaviti kao dogme, preko kojih znate da će vjerojatnost da koncert bude prosječan ili loš biti svedena na minimum. Znači, ako se karte za koncert rasprodaju dva ili čak više tjedana prije koncerta, znate da je to to. Još ako i vi uspijete naći mjesto na tom koncertu, nećete žaliti. Takva situacija se dogodila s koncertom Matije Dedića, koji je u ZKM-u promovirao album Matija svira Arsena. Velika gužva koja je ispred i u auli ZKM-a vladala pred koncert, svima je dala do znanja da je ovo jedan od "onih" koncerata. Koncert je imao zanimljiv raspored sjedala, Matijin klavir bio je u sredini dvorane, a sa svih strana bio je okružen gledateljima. Već sam takav raspored viđao i na drugim jazz koncertima u ZKM-u, ali kad je samo jedan instrument situacija je još specifičnija. Ponekad se pitam, što u takvoj situaciji prolazi kroz glavu glavnom protagonistu, u ovom slučaju Matiji.

Sva magija koncerta krenula je u onom trenutku kad je Matija sjeo za klavir. Znam da zvuči kao kliše i da se očekuje da ću to napisati, ali sve je bilo protkano iskrenim emocijama. Neki koncerti imaju neki svoj tijek gdje postoje neki "hajlajt" momenti nakon kojeg više ništa nije isto. Ovaj koncert nije ponudio taj trenutak, iz jednostavnog razloga jer je cijeli bio takav. A nikako nije lako svirati strogo jedan instrument, posebno klavir i kroz njega držati publiku na iglama. Matija je uspio kroz live svirku ispraviti sitne nedostatke koje sam doživio kroz album. Najprije, onaj improvizatorski segment, kojeg je na albumu nedostajalo. Njegova improvizacija je punila sitne pore koje Arsenove pjesme puno više guraju u Matijin jazz, koji su još jednom potvrdili da su najbolje jazz interpretacije one uživo. Držati konstantno publiku na iglama, umijeće je rijetkih. A Matija kroz cijeli koncert gotovo nije govorio. Jedino što je izašlo iz njegovih usta, nakon što smo ga već n-ti put zvali na bis, je "imam još jednu". I to je bilo to. Imao je par pantomimičarskih fora, kao kad je na kurblu otvarao klavir, ili kad je na jednom od biseva, došao do publike, gdje je slučajnim odabirom baš mene zamolio da ga zamijenim na klaviru. Tih par štoseva bili su samo šlag na torti ovog koncerta. Dva gosta koja krase album, Massimo i Miroslav Tadić, ovog puta nisu gostovali. Ali nisu ni bili potrebni, ovo je ipak bio Matijin osobni tribute ocu. Na nekim se koncertima izdogađa toliko stvari da, ako novinar ne piše neke sitne bilješke, teško da ih može sve popamtiti. Druga strana je ovaj koncert, koji nije imao ništa od toga, a opet je imao sve. Čak i ona tišina koja je vladala u publici imala je jedan posebni ton. U nešto više od sat vremena, baš sve se posložilo. Uostalom, svatko tko je bio zna o čemu pričam.

jura // 06/03/2016