Björk i ove godine "napada" novim albumom i to u dva dijela, original i u žičanom izdanju pod nazivom "Vulnicura Strings", s kojim je cijelu priču podigla na drugu razinu. Album izražava njene osjećaje proizašle prije i nakon njezinog prekida s umjetnikom Matthewom Barneyem, te proces izliječenja, dok "Vulnicura Strings" zvuči kao da joj je srce istrgnuto iz prsa. Iz istog su uklonjeni elektronički elementi, te ga potkrepljuje sa žicama i vokalom koji naglašavaju dramatiku u srcedrapajućim pjesmama. Raspoloženje je tamno, prijeteće i opustošenije od originalnog albuma, dok njen vokal daje jaču nijansu svemu tome, kao da su ponovnim snimanjem nastale nove emocije.

Album otvara pjesmom "Mounth Mant", koja vuče direktno u horor proizašao iz prekida, dok je intenzitet žica dramatičan i podsjeća na partiture Bernard Herrmanna napisane za Hitchcockov "Psycho". Slično se čuje i u pjesmi "Quicksand", gdje je usredotočenost na rečenicu "When I'm broken I am whole and when I'm whole I am broken" ("Kad sam slomljena, ja sam cijela, a kad sam cijela, ja sam slomljena"), koja mijenja osobne zamjenice tokom pjesme i govori o borbi prilagođavanja od bivanja simbioze sa cjelinom, do postanka jednostaničnog organizma, kolebanjem žica sa jedne strane na drugu.

"Lionsong", jedina pjesma koja zadržava svoje izvorno mjesto iz albuma "Vulnicura", ima laganu jednostavnu melodiju, gdje žice prate glasovnu poruku i način na koji Björk pjeva "Maybe he will come out of this, loving me" (Možda će on izaći iz ovoga i voljeti me), sugerirajući nadu.



Kontra osjećaji dolaze u pjesmi "Notget", gdje njezin bijes isplivava na površinu, a žice iskre tužnu i mračnu boju kakve su i riječi. To je zadnja pjesma s njezinim vokalom, budući da album završava s dvije instrumentalne pjesme. Moguće da je na ovaj način htjela podvući crtu. U bookletu koji se nalazi u prvijencu "Vulnicura" kraj svake pjesme stoji označeno vrijeme nastanka tekstova-prije ili nakon prekida. Kraj "Notget" stoji "11 mjeseci kasnije", referirajući na vrijeme nakon prekida sa Barneyem.

Instrumentalne pjesme koje završavaju album su "Family", u kojem žice stvaraju osjećaj odsutnosti, ostavljajući melodiji da ispriča priču, završavajući sa triminutnim kodom koji "priča" o zaboravu, malčice podsjećajući na odjeljak iz pjesme grupe My Bloody Valentine's "You Made Me Realise".

Drugi instrumental "Black Lake" zvuči kao pogrebna pjesma. Uz njezin neokićen glas i riječi toliko gole kao da se upliću u nečiju privatnu tugu, metafora pjesme je izgubljenost u ogromnom oceanu, gdje glas i gudala bude osamljenost usporedivu s njenom pjesmom "The Anchor Song", s albuma "Debut" u kojoj su istaknuti glas i puhačka (brass) glazbala.

Međutim, instrumental "Black Lake" (viola organista version) odnosi pogrebno raspoloženje negdje još mračnije. Viola organista privlači neopozivo u prazninu i uklanjanjem njenog vokala iz aranžmana, ironično je čini još više središnjicom pjesme, jer na taj način ona osvježava fizičko-emocionalan dio koji najviše utječe na prekid, a to je odsutnost druge osobe.

"Vulnicura Strings" odiše rekonstrukcijom već fenomenalnog umjetničkog dijela i stvaranja još većeg raspoloženja pustoši od "Vulnicura" albuma, gdje se vrijeme zamrzlo, ali opet ima se od kud krenuti. Za ova dva albuma se smatra da su najosobnije pjesme u njenoj karijeri zapakirane u neodoljivi glazbeni okvir.

"Vulnicura" i "Vulnicura strings" nisu mjesta na koja bih poželjela otići svaki dan, ali kad god zatrebam podsjetnik o tome kako izgleda prava umjetnost, tada odlazim u "Vulnicuru".

ocjena albuma [1-10]: 10

mateja // 24/12/2015