U nekim drugačijim vremenima i relacijama njujorški Battles su već mogli osigurati sa samo dosadašnja dva službena albuma i desetak specifičnih EP-ijeva cjenjeni artistički pijedestal koji je neprekidno tu negdje vrzmajući se oko trendova, ali je s obje noge izvan kurentnosti bez želja da se povodi za njima. Suradnja s Gary Numanom na prošlom albumu "Gloss Drop" (pjesma "My machines") samo je malčice zagolicala prije svega Britance (UK no.48), album se doduše po prvi put pojavio i na zvaničnoj listi najprodavanijih u Americi (USA no.98), ali to je vrlo mali doprinos karizmi benda koji se praktički do ovog trećeg albuma samo igrao šarajući eksprimentarijama izbjegavajući klasicizam. EP "Dross Glop" je doživio 4 različita izdanja tokom 2012., no bio je skoro pa neprimjećen. Konopka, Stainer i Williams su shvatili da su ipak otišli predaleko u egzibicijama, pa su se na novom albumu orijentirali isključivo na instrumentale sa svoja 3-4 osnovna instrumenta, te zakoračili u funk i afro-ritmove ostavši dosljedni math-rocku kao bazičnoj osnovi.

A osnova općenitog američkog života je između ostalog prikazana i na omotu: pečeni špek s 3 jaja na oko, lubenica, banana, komadići kivija i papaje, te malo brdašce pekarskih delicija s neizostavnom majonezom. Pravi doručak, ručak i večera. La di da di... Odnosno vrlo jednostavan složenac koji odgovara svakome. Vegan će izbaciti špek, a možda i jaja, nebitno. Ovaj trojac se odriješito stavio u ulogu glazbenih progresivaca što već više od 10 godina otvaraju nove terene (ne zaboravite da su Konopka i Williams radili u Don Caballero, Helmet i Tomahawk), pa shodno tome niti ovaj rad nije nikakvo stagniranje ili korak unazad. Njihova jedina boljka je pomanjkanje vokalnih kompozicija s kojima je kompletan ugođaj sveden na onaj vrlo dobro znan kolaboracijski album Brian Enoa i David Byrnea "My Life In The Bush Of Ghosts" gdje se ipak prokazao glas tada svjetu nepoznate Ofra Haze i sitni loop efekti Byrnea. Eh, da, "La Di Da Di" je otprilike nešto vrlo slično starim iskusnjacima, a bome se ovdje i Talking Heads manira iz perioda "Remain In Light" može pronaći u relevantnoj slici odnosa ritmike, gitarskih tretmana i plesnih kompozicija.

U dva uzajamno povezana singla "The yabba" i "FF bada" igraju se minimalizmom na razdvojenom terenu; dok je u prvom, skoro 7 minuta dugačkom većinska osnova figure bazirana na Ian Williamsovim klavijaturama revalorizirajući Philip Glassa i Steve Reicha s neizostavnim trance ugođajem i završnim afro sekvencama, u drugome je gitarski staccato u afro-manirima upravo Talking Heads i Byrneovih solo radova kad je još uvijek bio rasplesano orijentiran uz crni kontinent. Sve dok nije otišao u latinsku Ameriku koju i nije baš uspio osobito konfigurirati u glazbi (zadnji Talking Heads album "Naked", 1988). Puno pling-plong staccato radova na žicama nailazi se u rasplesanoj "Summer simmer" (taman kao izašla s "Remain In Light") uz neke Williamsove pompozne 'industrial' dodatke na klavijaturama, ali i odličnim gitarskim solo izletima kao da se tu našao Adrian Belew, dok je John Stainer ovdje na bubnjevima odradio lavovski dio. Po običaju, njih trojica mijenjaju instrumente, nakratko ostavljaju gitare i bave se klavijaturama i efektima u laganoj "Cacio e pepe" i plesnom electro-funku "Non-violence" koji će opet podudarnosti naći i s Trans AM, pa se malo traže u mekšim pop vodama nalik na synth-pop Caribou dakako samo sa živim bubnjevima ("Dot net" i "Dot com"), a vole se i frazirati u čudno sročenom reggae maniru kome daju novi život bez tipične gitarske ritmike koristeći samo klavijature i efekte gdje jedna dionica zamiriše i poput prave balkanske harmonike dugmetare ("Megatouch"). Jedini konkretniji eksperiment je završna "Luu le" (ha-ha-ha, znam jednog tipa koji se zove Lule) gdje su se poigrali ubrzavanjima i usporavanjima ritmičkih odnosa, a Konopka i Williams se ponovno prihvatili staccato gitara.



Sve to oni rade vrlo vješto i intrigantno, za slušanje ovakve instrumentalne glazbe skoro praktički niti ne treba neki veći poligon s obzirom da imaju ogromno zaleđe kreativnih glazbenika u barem 2 nekoć velika alternativna i cjenjena rock benda sasvim drugačijih kolosjeka. Međutim, nazivi njihovih kompozicija su jako banalni, a albumi su im nanizani bez ikakvog reda da bi tu bilo neke jake konceptualne sprege. Samo su lijepi za slušanje ko' klavirist koji umije svirati otkačene etide (vježbe), no dalje od toga se ne mogu mrdnuti. Vole se zafrkavati i smišljati nove gegove na stare štoseve, ovdje su dotaknuli pop sfere, a praktički su pokazali da im je funk Talking Heads barem ovdje bio okosnica koja nije toliko bila uočljiva na ranijim radovima. Samo održavaju konstantu s ponekim korakom naprijed i mic po mic grade finu pop sliku alternativnog rocka bez distorzija i puno halabuke. Osjetno se vidi da bi pošto-poto htjeli biti emitirani i na radiju, a sad oće li to neki urednik prepoznati kao jako dobru robu, barem ova dva singla na komercijalnim radio-stanicama uistinu nemam pojma jer tamo ne vrte niti "My Life In The Bush Of The Ghosts". Sve što ljudi znaju o Talking Heads su hitovi "Road to nowhere", "And she was" i "Once in a lifetime", a niti jedna od ovih pjesama Battles nema takve reference. Ima one dublje, glazbene u koje treba uroniti.

Naslovi: 1.The yabba, 2.Dot net, 3.FF bada, 4.Summer simmer, 5.Cacio e pepe, 6.Non-violence, 7.Dot com, 8.Tyne wear, 9.Tricentennial, 10.Megatouch, 11.Flora > fauna, 12.Luu le

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 28/11/2015