Odmah ćemo ih predstaviti: Ian Williams, gitarist i klavijaturist, Dave Konopka, gitarist i John Stainer, bubnjar, a prva dvojica od trojice mušketira i prokleto dobri "elektroničari" čiji je težak rad na tom polju sastavni dio neobične i originalne glazbe koja obilježava djelatnost banda "The Battles". Ovakav uvod koristim samo za "Proudly Presents" recenzije i drago mi je da su se tu večer, u kinu "Šiška" u Ljubljani, ostvarila gotovo sva moja očekivanja... ...koja su s pravom bila velika, naročito nakon briljantnog albuma "Mirrored" iz 2007. Nažalost, Tyondai Braxton, koji je svojim vokalima i vokalnim eksperimentima udahnuo dušu i polet albumu "Mirrored" odlazi 2010. godine kako bi zaplovio u solo vode, a band, ostavljen na milost i nemilost, snima 2011. "Gloss Drop", sjajno odsviran, ali ipak lošiji od prethodnika (neki bi rekli: bez duše). "Gloss Drop" je odbjeglog Braxtona zamijenio nizom vokalnih suradnika poput Matiasa Aguayo u lucidnoj i duhovitoj "Ice Cream", Gary Numana u "My Machines" ili pak Kazu Makino iz "Blonde Redhead" u "Sweetie & Shag", pokušavajući zadržati level prvijenca. Iako ne studijski, "Gloss Drop" je koncertno funkcionirao fantastično! Svi nabrojani gosti albuma bili su prisutni i na koncertu, istina, samo u virtualnom svijetu, na dva panela koji su, savršeno sinkronizirani sa glazbom banda, sjajno doprinosili sveopćoj atmosferi. Da je cijela organizacija bila zahtjevna vidjeli smo na samom početku koncerta: problemi s panelima -> zamjena kabla, Bubnjar se ne čuje -> pokušaj zamjene monitora, pa zamjena. Svo to vrijeme gledatelji nisu bili zakinuti i band je nastavljao kao da se ništa ne dešava. Nažalost, publika je slabo do umjereno surađivala. Iako se koncert gotovo sasvim bazirao na "Gloss Drop" albumu, najveći pljesak očekivano je polučio megahit "Atlas" sa "Mirrored", a ja sam pomislio kako glazba zavređuje euforiju, a ne kurtoazni pljesak, te samo mogu žaliti da ih nisam gledao pred temperamentnijom publikom koja bi ovu fuziju postrocka, mathrocka, krautrocka, progressiverocka i što-ja-znam-kojeg-sve-rocka, no prije svega vrlo ritmičnog, savršeno preciznog plesnog produkta kudikamo bolje nagradila. Šteta, jer bend stvara neviđenu atmosferu, a publika ju neutralizira i zatomljuje, pa su mnogi bili zbunjeni i/ili skeptični. In maj hambl opinjon, radilo se o sjajnih (kirurški preciznih) sat i pol svirke jednog od najboljih miš-maš bendova današnjice. Ako ih imate prilike vidjeti nikako ne propuštajte! A sad dvije rečenice o prostoru. Kino "Šiška" novo je (jednogodišnje) zdanje sa sjajnom stepenastom polukružnom dvoranom, sjajnim razglasom, velikim izborom pive na nekoliko šankova, urednim wc-ima i gradonačelnikom koji želi izdvajati novce za "urbanu" kulturu mladih. Svaka sličnost s našim prostorima, naravno, posve je slučajna...

danko // 11/07/2011