Recenzija -
Kad su Roxy Music 1972. napravili čuveni epohalni debi nisu niti slutili koliku su uslugu napravili budućnosti što će ih svako malo, evo već više od 4 decenije drsko potkradati s nekim novim revivalima i retrospekcijama na različite, ali stilski vrlo bliske načine. U nedostatku adekvatnijeg Ferryijevskog benda i oxfordski Foals se mogu sasvim prikrpati nazivniku romantičnog campa i dance-rocka, premda nemaju nekog Brian Eno-a na klavijaturama. Imaju samo Yannis Philippakisa koji po svim crtama nadoknađuje prilično neinventivnu postavu suhoparnih radnika-težaka koje smo uostalom i vidjeli na InMusic nastupu 2014., taman nakon one ne(s)pretne utakmice između Hrvatske i Meksika s Mundiala u Brazilu. Njegov vokal, obilje gitarskih staccata i sama artistička dekoracija vrijedi 2-3 člana Roxy Music, no ostatak benda im nije niti do koljena (najjači mu je adut bubnjar Jack Bevan). Klavijature Jimmy Smitha i Edwina Conegreavea nemaju Ferryijevsko-Enovske i Eddie Jobsonovske crte, vrlo su šture svodeći se na harmonije, ne umiju baratati sa filovima, staccatima, a osim toga Foals nemaju obou i saksofon Andy Mackaya koji je gomile pjesama uokvirio svojim specifičnim senzibilitetom. Foals ostaju Foals, bend koji se kreativno vrlo loše fura na Roxy Music, no to im iznenađujuće jako dobro uspješno polazi za rukom samo na foru Philippakisove proračunato nježno-potištene karizme. S albumom su zauzeli UK no.3, ali je jasno ko' pekmez da USA nikad neće prožvakati ovakvu tipično britansku rock glazbu s velikim primjesama popa isto kao što Ameri nisu svarili ne samo Roxy i Ferryija, već i svojevremeno puno veće stadionske britanske vedete poput ABC, Spandau Ballet, Ultravox i tek djelomično Simple Minds. Od njima sličnih jedino je Bowie napravio pravi američki posao uvukvši im se doslovce, zna se kud, radeći inteligentne, duhovite i principjelno nadahnute pjesme i albume nakon što je okončao fazu Ziggy Stardusta. Bowie je Bowie, a Foals su samo nafuranci na neku slavnu prošlost britanske mekše mainstream scene koja je prodavala milijune ploča.
O svakoj pjesmi s "What Went Down" se može raspravljati što je Philippakis 'maznuo' od Roxy Music počevši od naslovne koja jest iznenađujuće energična i eksplozivna u stilu Ferry-Eno prvijenca, dok su ostali komadi kokošarski miks kasnijih radova. Evo primjerice još jedna žešća "Snake oil" nosi reference "Bogus man" (album "For Your Pleasure"), a kako se meštar svim silama trudio povući ostatak benda u kompleksnije sfere cimanjem math-rock prtljanja "Night swimmer" sa svojim afrobeat štimungom opet doziva Roxy iz završne 'popističnije' faze 1979-1982 (i nezaobilazne Talking Heads iz istih godina), pa čak i insinuacijama saxa na klavijaturama. Onaj središnji dio albuma je praktički posve napucan Roxy sentimentom: drugi singl "Mountain at my gates" rasplesano zove na "For Your Pleasure" i "Stranded", albume koji su bitno utjecali na new-romantics zvijezde Duran Duran i Japan, "Birch tree" (još jedan mogući singl) na ležernije Ferryijeve solo albume tokom 80-ih ("Boys And Girls" i "Bete Noire"), neinventivna minimalistička "Give it all" na neku b-stranu singla, a "Albatross" se mimo Roxy poigrava sa starom britanskom rock himnom "Sympathy for the devil" The Rolling Stones, ali potpuno nevino i bezbjedno oslanjajući se samo na generacijski kodeks rođenih nakon 1990. koji jedva da se sjeća i brit-pop hirovitosti što je osim Stonesa izvlačila popističnost The Beatles, Kinks, The Who i slatke 'teen' glasiće Beach Boys. Naravno, kakav bi to Roxy-Ferryijevsko album bio da nema jedne tipične laganice "London hunter" i The Smithovski frustrirane "Lonely hunter", no nije riječ o nekim strašnim baladama, već o sasvim jednostavnoj programiranoj shemi s nadogradnjama u minimalističkom izdanju kakve većina današnjih, pa čak niti demo bendova ne žele raditi jer su toliko otrcane i iskorištene milion puta. Album od kreativne katastrofe koliko-toliko spašava završna "A knife in the ocean", vrlo blijedi polupokušaj progressive aranžmana razvučenog na 7 minuta, ali Yannis očito ne šmeka niti prog-rock, niti sviračku neinventivnost zaleđa benda. Zaokupljen je slavom koju mu daju britanski kritičari i nekoliko uspješnih ranijih hit-singlova (hm, niti jedan se ne vrti na radiju), te daleko bolji i konkretniji albumi urađeni u skladu s probojem benda.
"What Went Down" nema cjelovitu priču, nema 'film' koji bi stvorio dodatnu atmosferu, već je samo kolekcija pjesama poput zbirke poezije u kojoj je prosječno slabo talentiran, ali vrlo uglađen dečko iz Oxforda uspio skrpati 10 lirskih komada da 'na nešto nalikuju', da imaju ono što svaka pop pjesma ima i da se zareže poput instanta u kavi koju zaboravite nakon 10 minuta. To što je pošlo krivo Yannis jedino umije prenijeti preko glumljenih emocija u kojima se osjeća da nimalo nije uvjeren u ispravnost, ali tako nalaže komercijalna pop-etika. On može zavarati britansku publiku odraslu na retrospekciji za koju uglavnom ne znaju, ali ne može dati nešto sasvim novo, friško i svježe, niti u glazbi, a još ponajmanje u lirici. Dolje je krenuo njegov stvaralački kredibilitet i svaki naredni album će mu možda biti sve komercijalniji, možda će i poput Roxy Music doseći UK no.1, ali pravi razlog za upis u kolekciju velikih bendova nema i možda ih nikad neće niti imati.
Svi sretni i zadovoljni. Foals se pretvara u Borisa i Noćnu Stražu. Kuda idu izgubljene djevojke, bit će rata, kažu svi, al' ja ću umrijeti od ljubavi. Za smrznuti se, ne?
Naslovi. 1.What went down, 2.Mountain at my gates, 3.Birch tree, 4.Give it all, 5.Albatross, 6.Snake oil, 7.Night swimmers, 8.London thunder, 9.Lonely hunter, 10.A knife in the ocean