Retro futurizam britanskog dance-rock/pop kvinteta na drugom albumu pokazuje znatni napredak sa fino ugođenim melodijama i neopterećenim romantičnim tekstovima.

Ne znam zašto su ovi simpatični Britanci iz Oxforda kod mnogih kritičara, pa i medija uvršteni u elektronske ladice (čak se znaju pojavljivati i na electro/dance top listama) kad sa pojmom elektronike imaju vrlo malo toga zajedničkog. Imaju klasičnu rock postavu s dvije gitare i klavijaturama, sviraju dance-rock s retrofuturističkim predznakom (nekad davno bi se reklo new romantics), a s elektronikom imaju isto onoliko veze kao i njihovi veliki uzori Talking Heads. Na proslavljenom debiju "Antidotes" (2008, UK no.3) imali su tek nekih sitnih sekvenci u kojima su koristili ritam mašinu, loopove i sofisticiranu tehniku, no daleko je to od bilo kakvih konkretnih elektronskih shema.

Na drugom albumu objavljenom 10.V 2010. evidentno su sazreli u zvuku i svirci s bogatim gitarskim staccato melodijama, frontmen i gitarist Yannis Philippakis se oslobodio repetativnih vokalizama, pojavljuje se mnogo višeglasnih arija, a glazba je sve više okrenuta u funk dance-rock/pop s obilatim retro akcentom. Premda je osnovna potka i dalje uglavnom ostala u Talking Heads okvirima albuma "Fear Of Music", "Remain In Light" i "Speaking In Tongue", glazba gotovo kompletno djeluje kao križanac Roxy Music i Japan iz razdoblja "Quiet Life" albuma, te solo ostvarenja Bryan Ferrya iz 80-ih, albuma "Boys And Girls" i "Bete Noire". Taj manirizam posebo dolazi do izražaja u prve četiri skladbe, latino-jazzom nadahnuta "Blue blood", plesnom mid-tempo dream-funk singlu "Miami" (UK no.127), naslovnoj "Total life forever" koja je potencijalni adut albuma u dance-rock/funk stilu sa jazzy gitarama i klasičnom dance-rocku "Black gold". Izuzeci su singlovi "Spanish sahara" (UK no.148) sa dugačkim ambijentalnim uvodnikom i uranjajućim synth/guitar-pop minimalizmom koji se relevantno nadovezuje na brit-pop 21. stoljeća, te rasplesani indie-rock/pop "This Orient" (UK no.97) koji priziva psihodelični duh The Cure i temperament prvih radova Bloc Party, a donekle i skladba "After glow" čiji prvi dio nosi karakteristike sasvim prosječne i neupečatljive pop laganice, no stvari se vraćaju na pravo mjesto dinamičnim plesnim raščlanjivanjem koje eksplodira u rangu !!! (chk-chk-chk) i funka Talking Heads. Laganice "Alabaster", "What remains" i vrlo lijepa "2 trees" u minimalističkom pop izdanju s obiljem ambijentalnih synthova i fino ugođenih atmosferičnih laganih math-gitara jedine mogu donekle ući u elektronski fah, ali to je otprilike slična priča kao kada su početkom 80-ih neki kritičari znali trpati u isti 'electronic' pretinac Roxy Music i Simple Minds. Svih ovih 11 pjesama čvrsto je vezano za jedan početni detalj koji se tokom skladbe razvija, a obično su to staccato gitarske minijature na koje je nadovezana bogata građa sa laid-back atmosferama synthova i plesnim ritmovima u kojima ovaj puta nema nikavih kibernetičkih dodataka izuzev povremeno naglašenih basova koji jedini zvuče elektronski. Većina skladbi počinje lagano (osim "Miami", "Total life forever", "Black gold" i "This Orient"), razvijaju se postepeno i uranjaju u laganu pop-psihodeliju, te kao takve dosljedno pružaju uvid da su Foals znatno napredovali u kompozitorskim riješenjima. Tekstualno su i dalje zaokupljeni romantičnim temama s naglašenim impresijama i patetičnim emocijama blagoglagoljivo nježnog Philippakisa, te dok je ovakvo stanje stvari, sve to skupa štima za 5. Neopterećen globalnim 'goruće' važnim svjetskim bolima i strastima, "Total Life Forever" je malo tiho unučade "Quiet Life" Japana i "New Gold Dream '81,'82,'83'84'" Simple Minds. Samo se treba nadati da neće poput Jim Kerra zaglibiti u političkoj kvazi angažiranosti...

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/08/2010